Savezničke bombe 1944. godine pale na Osijek [1. dio]

Teške dane 2. svjetskog rata Osijek je do lipnja 1944., u rukama Nijemaca i ustaša, relativno mirno proživljavao, sjeća se tada petnaestogodišnjiSlavko Bučanović. Saveznički avioni te su godine gotovo svakodnevno prelijetali iznad grada, a mlađi se, kaže, bavili njihovim brojenjem. – Obično ih je bilo 300 ili 400, no jednom smo ih izbrojili 600! Viđali smo te velike avione tzv. leteće tvrđave dok bi lovce kojisu ih pratili vidjeli tek ako bi se “nakrenuli”. Bljesnuli bi nasuncu. Uzbuđenja zbog aviona nije bilo jer su uvijek išli pravac sjever-jug, bombardirati naftna polja u Mađarskoj te bi se vraćali popodne, no 14. lipnja oko 11 sati sve se promijenilo. Saveznička eskadrila išla je od zapada prema istoku, kako se i proteže grad i u nekoliko je sekunda ispustila niz bombi – po 500 kilograma – na grad, sravnila dio Donjeg grada od Huttlerove ulice do Zelenog polja i odnijela čak 251 život – kaže Slavko. U to se vrijeme zatekao baš u neposrednoj blizini Donjeg grada. U Tvornici šećera u Frankopanskoj ulici učio je zanat za strojobravara. – Izišli smo van u dvorište iza zgrade, koje je veličine 400 sa 500 metara, i gledali avione. Odjedanput se začuo zvižduk bombi i stravične detonacije. U dijelu dvorišta gdje su bili lokomotiva i vagoni s kojima se dovozila repa s polja legao sam na zemlju, a pokraj mene još jedan strojar koji je govorio: “Bože pomozi, sveti Ante čuvaj nas” – prisjetio se Slavko Bučanović najtežeg dana 2. svjetskog rata.

Saveznički avioni gotovo svakodnevno 1944. godine prelijetali su iznad grada, a mlađi su se bavili njihovim brojenjem. Sve dok nisu počeli ispuštati bombe. Začule su se stravične detonacije, ruševine na sve strane...

Imao je, kaže, osjećaj da se zemlja ljulja, kao da je negdje na valovima. – Bio sam okrenut prema rezervoarima Ipoila, naftne tvrtke. Bilo ih je 10-15, a bombe su ih pogađale. Rezervoari koji nisu bili pogođeni od grijanja su eksplodirali, poklopac bi se otvorio,vatra šišnula. Stravično je bilo – kaže. Sve je to, dodaje, trajalo svega nekoliko sekundi – toliko koliko je trebalo avionima da prelete od OLT-a do Zelenog polja. Kad je prestalo svi su otrčali u polja i iz njih vidjeli stupove prašine. – Vidjelo se kako gori Veliki mlin, vidjelo se kako gori Engelhardtov mlin, kako gori Ipoil... Slika je bila užasna. Tek poslijepodne smo se vraćali u grad. Prešao sam preko Šećeranskog mosta i stigao do Vukovarske ulice, koja više uopće nije postojala! Na južnoj strani, ne znam jesu li jedna ili dvije kuće ostale čitave – sve je bilo sravnjeno sa zemljom. Na sjevernoj strani ulice bilo je nekoliko čitavih kuća, a duž cijele ulice ruševine, prevrnuta kola, ubijen kočijaš, konji, bandere naopako. Govorilo se da je
bilo nešto manje od 300 mrtvih koji su danima poslije iskapani iz ruševina – ispričao je. Iz ruševina pod kojima su bila tijela ubijenih Osječana, sjeća se, širio se nesnosan smrad.

– Uvjeren sam da je taj zapovjednik eskadrila zakasnio tri sekunde otkvačiti bombe jer su kuće od OLT-a do Huttlerove ulice u dužini od 800 metara ostale čitave, dok su bombe koje su uništile dio od Huttlerove do Zelenog polja, padale 800 do 1000 metara izvan grada – kaže on. Koliko ih je palo na grad – ne zna, no samo u dvorište Šećerane, gdje je bio, palo ih je 60. U Osijeku je tada živjelo oko 60.000 ljudi, no velik dio napustio je grad koji je nakon toga bombardiran još u srpnju i rujnu. Međutim, nikad više kao tog 14. lipnja. Srpanjski napad bio je usmjeren na željezničku stanicu kao i rujanski kada su, vjerojatno promašivši, sravnili Zrinjevac. – Avione nakon tog 14. lipnja više nismo brojili, već smo svi bježali izvan grada na prvi znak uzbune – sjeća se Slavko navodeći da su za Osječane prave nevolje počele nakon Batinske bitke, odnosno oslobađanja Baranje koja je tada bila mađarska. Granica je bila rijeka Drava odnosno lijeva obala Osijeka.

>>Savezničke bombe 1944. godine pale na Osijek [2. dio]