Silovanje kao ratna strategija

Počevši od postavke da je rat kao nezaobilazna povijesna tema kompleksan događaj te ga se može promatrati i proučavati iz raznih vidova, ovisno o području naših zanimanja, moramo priznati da su neke ratne teme zastupljenije od drugih, kako u svakodnevnom razgovoru, tako i u medijima pa čak i u znanstvenim krugovima. Tako se o pojedinim temama pokrene rasprava tek kada netko istupi u javnosti, iznese problem o kojemu se dotad nije mnogo govorilo te se digne medijska prašina u kojoj cijela priča zna otići toliko daleko da se bitne informacije rasprše u nizu sporednih i manje bitnih. Osim što možemo reći da su neke teme aktualne i zanimljive, ili pak da su protagonisti određenih tema glasniji od nekih drugih, postoje i događaji u ratu o kojima se nerado piše te ne dobivaju zasluženu pažnju ni u znanstvenim ni medijskim sadržajima. To su upravo one teme o kojima imamo najmanje dokumenata te ih je teško potkrijepiti dokazima.

Nakon što znanstvenik nadiđe tu prepreku, ishod će ovisiti o tome koliko je spreman boriti se s vjetrenjačama te istražiti određeni povijesni fenomen. S obzirom na to da nam proučavanje rata kao povijesnoga događaja pruža niz načina na koji ćemo taj povijesni događaj promatrati, ovisi o mnogo čimbenika za koji će se dio te povijesne slike rata pojedini znanstvenik odlučiti. Dio po dio slažu se tako naše predodžbe i saznanja o brojnim akcijama, operacijama, postrojbama, vrstama oružja, politici, ekonomiji rata... te nam spoznaja o pojedinom povijesnom trenutku biva sve jasnija, a naša slika prošlosti sve plastičnija.

U tom saznanju trebamo ići još jedan korak dalje te proučiti istražiti i pojave koje ne ulaze u okvire dosadašnjih proučavanja vojne povijesti. Upravo tema silovanja u ratu kao sastavnoga dijela vojne povijest spada u ovu skupinu malo zastupljenih tema jer je ispunjena neugodnim činjenicama o kojima se ne priča puno, još manje piše, a tendencija bi trebala biti na tome da se taj pristup promijeni. Nakon sve češćih medijskih natpisa, istupa te općenito govora o silovanju tijekom Domovinskoga rata, pokrenula se cijela lavina poteškoća pred kojima su se našli povjesničari, pravnici, politolozi, sociolozi, psiholozi itd. zbog nepostojanja dokaza i činjenica kojima raspolažu da bi njihova rasprava imala neki veći odjek i postigla željeni učinak. Zbog nejasne crte razgraničenja između zločina u ratu i ratnoga zločina i silovanje je pojava koja se može uvrstiti i u jednu i u drugu skupinu.

Ako površno razmišljamo o silovanju u ratu vjerojatno ćemo doći do zaključka da je to određena vrsta zadovoljenja potreba pojedine osobe na štetu druge, koja je najčešće ženskoga roda. Ovdje bih odmah naglasila da ne podcjenjujem, nego naprotiv i naglašavam i na drugačije pojave od navedenih, ali u većini silovanja u ratu žrtve su bile ženske osobe. Međutim, povijest je pokazala da je silovanje bilo nešto puno više od pukoga zadovoljavanja najnižih potreba. Štoviše, za vrijeme ratova ono je bilo moćna (ne) ratna tehnika mučenja koja zbog svoga karaktera dugoročno ostavlja trag na žrtvama, a kratkoročno utjeruje strah i služi kao sredstvo najdubljega poniženja neprijateljskog naroda. Što se tiče pravne regulacije silovanja, ono je u pravo ušlo kao imovinski zločin muškarca nad muškarcem, što nam je razumljivo zbog organizacije društvenih odnosa u prošlosti. U tom kontekstu možemo promatrati i silovanje u ratu kao konflikt između muškaraca dviju ili više zaraćenih strana. A poslije bitke „tijelo silovane žene (...) postaje ceremonijalno ratište, paradna staza pobjednika, pozdrava i zastava. Čin koji je izvršen nad njezinim tijelom ustvari je poruka muškarca muškarcu, živi dokaz pobjede jednog, a neuspjeha i poraza drugog“, kako to živopisno prikazuje Susan Brownmiller u svojoj knjizi „Protiv naše volje“. 

Komisija eksperata UN-a, čiji je glavni cilj utvrditi teška kršenja međunarodnih ljudskih prava na tlu bivše Jugloslavije, utvrdila je pet svojstvenih vrsta silovanja u ratu: • Manji broj pojedinačnih slučajeva seksualnoga zlostavljanja usko vezanih za postizanje strepnje i straha među određenim etničkim skupinama i nastojanje da se otme sva imovina. Sve se to obavljalo pod prijetnjom smrću te je svojstveno za prve dane oružanih akcija napadača. • Pojedinačna ili u manjim skupinama izvršena seksualna zlostavljanja najčešće povezana s oružanim sukobom. Obično su se obavljala javno te su za cilj imala zastrašivanje maksimalnoga broja ljudi. • Silovanja u logorima ili zatvorima. U ženske su logore mogli dolaziti čuvari logora, vojnici, paravojska pa čak i civili koji su te žene odvodili te ih vraćali ili ubijali. • Individualna ili skupna zlostavljanja i ponižavanja usmjerena protiv žena kao javna demonstracija svakovrsnoga mučenja, s namjerom da se potisne svaki oblik otpora i žrtve i svih prisutnih. • Odvođenje žena u hotele posebne namjene, za isključivo seksualno zadovoljavanje potreba napadača (osvajača).

Iz svega navedenoga možemo uočiti da je silovanje kao posebna vrsta nasilja u ratu provođena nad stanovništvom neprijateljske strane, dakle da je presudnu ulogu u tom činu imala činjenica da su žrtve bili pripadnice (i pripadnici) naroda s kojim se vodi rat. Budući da raspolažemo s malo ili nimalo povijesnih dokumenata o pojavama ratnoga silovanja, zbog situacije koja danas vlada u našem društvu, gdje žrtva rata ne može dokazati da je bila silovana, nužno je imati na umu dvije činjenice: silovanje je zločin koji je najteže dokazati, a najlakše opovrgnuti. To je istina i ove dvije značajke ratnoga silovanja nije potrebno objašnjavati jer dokaze da je tomu tako vidimo i čujemo svakodnevno. Silovanje u ratu potrebno je istaknuti kao činjenicu koja se stvarno dogodila i koju ne trebamo zaobilaziti. Štoviše, potrebno ga je proučavati iz različitih aspekata ( povijesnog, vojnog, sociološkog, psihološkog, medicinskog ...). Naime, agonija žrtava se daljnjom šutnjom samo produbljuje, a počinitelj sa zadovoljstvom gleda na svoj uspjeh demoralizacije i društveno- psihičke rastrojenosti koju je kod pripadnika neprijateljske vojske ostavio.

Proučavajući vojne udžbenike nigdje se čak ni iz konteksta ne može izvući podatak o silovanju kao dijelu ratne strategije ili da je ono bilo jedan od načina da se smišljeno ugrozi neprijatelja. Ipak, silovanje je kroz povijest ratovanja opstajalo zbog svih svojstavate pojave koji su omogućavali da se sustavno ponavlja. Očigledno je da silovanje kao takvo ne može predstavljati nikakav vojni cilj pa se može promatrati u vidu provođenja agresije i istovremeno psihološkoga rata sa zaraćenom stranom. Čitajući primjere o silovanjima u povijesti ratovanja stječe se dojam da je to bio popratni i uobičajeni sadržaj ratnoga djelovanja, poput ostalih vrsta mučenja, sakaćenja, razaranja, pustošenja, ubijanja, bombardiranja i sl. Štoviše, u memoarima američkoga generala Georgea S. Pattona, JR. nailazimo na njegovu tvrdnju da će „zasigurno biti nešto silovanja“, misleći pritom na svoje vojnike nakon iskrcavanja u Afriku 1942. godine. Dakako, u rijetkim studijama koje ipak o tome govore, možemo naći da je primjera silovanja u ratu bilo i u Križarskim ratovima, Prvom i Drugom svjetskom ratu, ali i u ratnim događanjima na prostorima bivše Jugoslavije. Činjenica je da su postojali logori za silovanje, a nama najbliži primjeri o kojima svjedoče i brojni iskazi žrtava jesu logori „Velepromet“ i „Bateks“ u Vukovaru.

U njima je silovanje provođeno sustavno, svakodnevno, a žrtve su bile i djevojčice i bake. Kako na osnovu svjedočenja saznajemo žene su u pojedinim slučajevima bile izvođene iz zatvorskih soba, odvođene u druge prostorije i zatim vraćane natrag u zajedničke prostorije iz čega možemo zaključiti da svjedoka u takvim primjerima silovanja nije moglo biti. S druge strane, bilo je primjera i silovanja pred članovima obitelji, susjedima i sl. čime su napadači jednim vidom psihološkoga rata gazili dostojanstvo žrtve na najgori mogući način, utjerujući strah i osjećaj nemoći pred zločinom svima prisutnima, a u cilju zastrašivanja što većega broja ljudi. Kako možemo primijetiti, jedini zasad poznati izvori pomoću kojih ovu tematiku možemo proučavati jesu brojna svjedočanstva onoga manjeg dijela žrtava koje su smogle hrabrosti o toj temi uopće progovoriti, a o najvećem dijelu tih zlodjela najvjerojatnije nikad nećemo ni imati priliku ništa čuti. To i ne čudi s obzirom na to da se žrtve silovanja u ratu nalaze u nezavidnoj situaciji teško proživljene i nepriznate prošlosti, a nepravedne sadašnjosti. Nemoguće je utvrditi granicu kada je u suvremenoj povijesti silovanje od pojedinačnoga incidenta preraslo u silovanje pojedinih vojnih jedinica te kada je naposljetku poprimilo razmjere masovnih silovanja. Poznato je silovanje bangladeških žena od strane pakistanskih vojnika za vrijeme devetomjesečnih sukoba 1971. godine. Bengal je 1971. godine bio autonomna provincija, službeno Istočni Pakistan, kada je u ožujku 1971. bangladeška vlada, uz pomoć Indije proglasila nezavisnost.

Želeći ugušiti otpor, Zapadni je Pakistan poslao postrojbe na istok te se navode podatci o 200 000-400 000 silovanih žena, što je bilo prvi put međunarodno primjećeno masovno silovanje. Postoje mišljenja da se osuvremenjivanjem rata krajem 1914. godine dramatično smanjio broj do tada počinjenih silovanja jer su napredujuću vojsku zamijenili rovovi čime se na neki način smanjila prigoda za silovanje neprijateljskih žena. Kada se govori o silovanju u ratu najčešće napadnuta strana traži krivce za silovanje u neprijateljskoj vojsci. Upravo o kasnijem tijeku dokazivanja i pronalaženja žrtava i počinitelja ovisi cijela naša slika i predodžba o silovanju u ratu. Tu se pojavljuje nekoliko poteškoća i vrlo važnih, a neodgovorenih pitanja koja dodatno problematiziraju ovu degeneraciju ljudskoga ponašanja u ratu. Što je sa silovanjima u pozadini ratišta? Postojali su takvi primjeri i na ovim prostorima, svejedno o kojoj zaraćenoj strani govorili i ne nužno usmjerena prema pripadnicama druge nacionalnosti. Također, kako tretirati silovanja koja počine pripadnici strane koja je “do jučer“ bili napadnuta? Sovjeti su tijekom 1945. godine u protuudaru počinili masovna silovanja na području Njemačke za koja nisu nikada odgovarali. Na kraju, možda je od svih najveći uteg razrješavanju ove problematike ciljana propaganda koja svjesno zanemaruje, odnosno često zloupotrebljava brojke i na jednoj i na drugoj strani. Tome svjedoči primjer Sjedinjenih Američkih Država gdje se zbog raznih publikacija (najviše su bile propagandnoga karaktera) smatra da se na taj način proširila izreka o „silovanju Huna“ kao simbolu njemačkoga nasilja nad Belgijom tijekom Prvoga svjetskog rata.

U javnim raspravama možemo naići na različite diskurse govora o silovanju u ratu koji se međusobno sukobljavaju jer jedni (najčešće feministički pokreti), naglašavaju da je takva vrsta silovanja napad na ženu u rodnom smislu, dok se onima koji smatraju da to nije bilo silovanje bilo koje žene, nego žene koja je pripadala određenom narodu, spočitava da je njihovo gledište previše nacionalističko. Time se negira da silovanje jedne žene može simbolički predstavljati napad na cijeli narod. Smatram da je sve čimbenike potrebno uzeti u obzir, ali da je bitno naglasiti razliku između silovanja koje se dogodi u mirnom razdoblju i silovanja u kojima su napadač i žrtva pripadnici dviju zaraćenih strana, ne umanjujući i ne uveličavajući jednu ili drugu strahotu.

Zbog ishoda i posljedica koje neprijateljska vojska postiže silovanjem, usudila bih se taj čin nazvati čak jednim vidom ratne strategije, vjerojatno niže razine, pomno isplanirane ili pak nepromišljene koja u obama slučajevima ostavlja trajne posljedice žrtvama nad kojima je počinjeno. Nezaobilazna je činjenica da su se na područjima gdje je provođeno silovanje u ratu rodila djeca silovanih majki. Ta se pojedinost često zaboravlja te se rijetki zapitaju što je s tom djecom danas. Brojka od najmanje 240 djece u Hrvatskoj koja su rođena nakon čina silovanja u ratu, a od kojih je 200 od majki iz Vukovara, trebala bi nam biti jasan pokazatelj i o vjerodostojnosti iskaza silovanih žena i o karakteru rata kakav je vođen. Samim sustavom, koji nedovoljno uvažava žrtve ratnoga silovanja kao heroje, daje se poruka počiniteljima da su dobro odigrali svoju ulogu u kojoj su grubo pogazili ljudsko dostojanstvo za što nisu i najvjerojatnije većina njih neće odgovarati. Kako ih drugačije nazvati nego zločincima koji će biti nekažnjeni sve dok je njihov zločin ostavljen da živi u šutnji njegove žrtve. Stoga je nužno prikupiti povijesne izvore, dio po dio istraživati sve vidove silovanja u ratu i ne zaobilaziti tu temu jer nam povijest ima štošta reći o ovoj, krajnje mračnoj, strani rata.

Pravu istinu saznao je tek s 18 godina

U povijesti ratovanja uz oružane sukobe i osvajanje područja uvijek su išla i silovanja žena kao neka vrsta “ratnoga plijena” i pokazivanja nadmoći te ponižavanje poraženoga. Umjesto da se tim ženama pruži pomoć one često budu odbačene od društva, a nažalost, djeca koja su plod toga silovanja cijeli život nose taj teret na leđima. U građanskom ratu u Libanonu, koji je trajao 15 godina, prema statistikama, silovano je i seksualno zlostavljano oko 20 000 žena. Rijetki od te djece, koji su danas odrasli ljudi, žele pričati kako se nose s tom bolnom istinom. Tužna priča 26-godišnjeg mladića Yahya Al-Zeni, kojega je majka ostavila nakon poroda u bolnici jer nije htjela svaki dan gledati podsjetnik na taj strašan čin, samo je jedna u nizu neispričanih priča o djeci, plodovima silovanja. Iako Yahya danas radi kao kuhar u poznatom libanonskom restoranu u Beirutu ne skriva tugu i ogorčenost jer, kako kaže, društvo ga nikada ne gleda kao potpunoga čovjeka, već kao osobu bez identiteta. - Ništa ne mogu promijeniti. Ja sam to što jesam. Došao sam na taj svijet te se moram boriti i živjeti život koji mi je Bog podario - kazao je za V. P. Yahya i ispričao svoju tužnu priču. - Nikada nisam vidio mamu. Odrastao sam u domu u predgrađu Beiruta s uvjerenjem kako je moja obitelj poginula u ratu. Naime, to su mi svaki puta kada bih pitao za roditelje govorili u domu. Pravu istinu saznao sam tek kada sam napunio 18 godina jer po libanonskom zakonu morao sam napustiti dom. Tada me pozvao ravnatelj Ibrahim i ispričao mi pravu istinu. Toliko sam bio potresen da sam si htio oduzeti život rezajući si žile, ali spašen sam u zadnji trenutak - govorio je Yahya te napomenuo kako mu se majka ubila kada je imao pet godina bacivši se s desetoga kata zgrade. - Očito da nije mogla podnijeti bol i poniženje koje joj je nanijelo društvo jer nažalost i ja to sada prolazim. Umjesto da mi društvo pomogne ono me gura u ponor. Nedavno sam zaprosio curu u koju sam bio zaljubljen, ali njezini su me roditelji odbili pod obrazloženjem kako sam ja čovjek bez identiteta. Rijetki su ljudi koji se žele sa mnom družiti, kao da sam gubavac ili da prenosim kugu. Moja okrutna sudbina počela je 1986. godine kada se sukobila šijitska milicija Amal s Palestincima u zapadnom dijelu Beiruta. Kada su pripadnici Amala uspjeli pritisnuti Palestince, zarobili su moju mamu koja je tada imala 17 godina te ju nekoliko puta silovali. Budući da je logor “Sabra” bio pod okruženjem mama nije mogla izaći niti pobaciti. Nakon deblokade logora, bila je već u 4. mjesecu trudnoće te niti jedan liječnik više nije htio izvršiti pobačaj. Nakon što me rodila, ostavila me u bolnici i nestala. Iz bolnice sam prebačen u dom gdje sam odrastao. Iako sam pokušavao stupiti u kontakt s maminom rodbinom nitko nije htio sa mnom razgovarati niti priznati da sam član te obitelji. Izuzetno teško živim jer odbačen sam od društva. Grijeh se ubiti, živim iz dana u dan i najvećem neprijatelju ne bih poželio da prolazi pakao koji ja prolazim svaki dan - završio je svoju tužnu životnu priču Yahya. (Hassan Haidar Diab)