Usmena povijest dio je historiografske znanosti koja se temelji na razgovorima sa sudionicima određenog razdoblja. Nažalost ova je disciplina donekle podcijenjena, posebno u hrvatskim okvirima jer se dokument tretira kao vjerodostojan izvor, dočim se nečija sjećanja i svjedočenja ipak svrstavaju u drugorazredne, uglavnom vrlo nestabilne izvore istraživanja. Iskustva koja sam stekao razgovarajući s mnogim braniteljima, napose pripadnicima specijalnih postrojbi ipak ukazuju na nešto drugo. Sjećanja su vrlo važan izvor, a kombiniranjem s postojećim dokumentima mogu pružiti značajna saznanja. S Antom Kotromanovićem sam nekoliko mjeseci radio „izvlačeći“ iz njega sjećanja na razdoblje rata 1991. i 1992. godine, a potom sam putem proučavanja dokumenata i izvješća pristiglih u Komandu 9. Korpusa JNA te svjedočenjima osuđenih za ratne zločine na području tzv. peručkog bazena došao do zanimljivih rezultata.
Atraktivna priča aktualnog ministra obrane itekako se poklapa s dokumentima i pričama „druge strane“, što metaforički otprilike znači da ju možemo pratiti iz tri različita kuta. Ovo je priča o ratnim strahotama koje je agresivna JNA s lokalnim pobunjenicima nanijela krševitoj cetinskoj krajini, ali i priča koja nastavlja niz neispričanih priča o zanemarenim i nepoznatim uspjesima pripadnika specijalnih postrojbi Hrvatske vojske. Njen početak seže u ljeto 1990. godine kada iz Sinja veća grupa ljudi polazi popuniti postrojbe hrvatske policije. U drugom valu dragovoljaca našao se i Kotromanović, te su oni u kasnu jesen otpravljeni u Split, pa Valbadon i konačno su zainteresirani za pristupanje postrojbama specijalne policije krenuli put Zagreba. Ta je grupa poslana u Lučko, potom na Sljeme, točnije u Tomislavov dom, u kamp za obuku postrojbe za specijalne namjene.