Prošlo je dva sata u noći 17. rujna 1939. kada je u Kremlj stigao njemački veleposlanik Friedrich von der Schulenburg, na poziv povjerenika vanjskih poslova Vjačeslava Molotova. Sigurno je znao koji je razlog naglog poziva. Molotov mu je to uskoro sam rekao, čitajući notu koju je sovjetska vlada namjeravala bez odlaganja predati poljskom veleposlaniku u Moskvi.
„Njemačko-poljski rat otkrio je unutarnji bankrot poljske države. Tijekom deset dana vojnih operacija, Poljska je izgubila sva svoja industrijska područja i kulturna središta. Varšava je prestala postojati kao glavni grad Poljske. Poljska se vlada raspala i ne pokazuje nikakve znakove života. To znači da su Poljska država i njezina vlada praktički prestale postojati. Kao posljedica toga, sporazumi između SSSR-a i Poljske postali su nevažeći. Poljska je postala pogodno područje za izvođenje različitih pothvata i pokušaja iznenađenja koji mogu ugroziti SSSR. Zbog toga sovjetska vlada, koja je do sada bila neutralna, više ne može ostati takva“.
Nota je predstavljala sovjetsku objavu rata Poljskoj, tj. SSSR se odlučio pridružiti njemačkoj agresiji na Poljsku sukladno sporazumu dvojice diktatora: Adolfa Hitlera i Josifa Staljina. U tekstu će se prikazati dogovori Nijemaca i Sovjeta o podjeli Poljske, sovjetska okupacija istočnog dijela te države ali i teror i zločini NKVD-a koji su dosegli zaprepašćujuće dimenzije masakrom u Katinskoj šumi.
1. rujna 1939. započeo je njemačko-poljski rat koji će postati poznat kao početak Drugog svjetskog rata. Wehrmacht vrši agresiju na Poljsku sa sjevera, zapada i juga s oko dva milijuna vojnika. Napadnuta s tri strane, Poljska je bila u bezizlaznom položaju. Nijemci su imali dvostruko više vojnika te tri puta više zrakoplova i tenkova. Njemačko napredovanje je bilo brzo.
Polovinom rujna poljska vojska, iako znatno oslabljena u žestokim bitkama s Nijemcima, i dalje se borila. Dvanaest tisuća vojnika branilo je baltičku obalu, devet tisuća borilo se u Varšavi i Modlinu, 135 tisuća vodilo je bitke iznad rijeke Bzur, a istočno od Visle 200 tisuća vojnika povlačilo se prema granici s Rumunjskom.
Naredba poljskog glavnog zapovjednika glasila je da se poduzme obrana tzv. rumunjskog predziđa. Tamo je bila vrlo teška situacija; slabo naoružani vojnici bili su izmučeni, a dodatno su ih uznemiravali napadi ukrajinskih partizana. Njemačke oklopne postrojbe usporavale su tempo prodora na istok jer su im se iscrpljivale zalihe goriva. U području granice s Rumunjskom teren je pogodovao poljskoj vojsci, olakšavajući pripremu obrane „predziđa“, a prijateljsko držanje Rumunjske jamčilo je da će kroz tu državu dolaziti vojna pomoć od zapadnih saveznika. Poljska je bila pred porazom ali još uvijek se borila no onda je uslijedio konačni sovjetski udarac.
Kreće sovjetska invazija
17. rujna ujutro, Schulenburg je slušao sa zadovoljstvom notu sovjetske vlade. Od 3. rujna po preporuci Berlina, nagovarao je Staljina da Sovjetski Savez uđe u rat protiv Poljske. Staljin je odugovlačio, čekajući da vidi razvoj situacije u Poljskoj i zapadnoj Europi, gdje su Velika Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj. Istovremeno, napredovanje njemačke vojske bilo je brže nego što je to očekivao. Počeo se bojati da će Hitler prigrabiti najveći dio Poljske, što je postalo očito kad je njemačka vojska prešla rijeku San.
Devetog rujna Staljin je odlučio započeti s oružanim djelovanjima protiv Poljske. Pet dana kasnije narodni povjerenik obrane naredio je sovjetskoj vojsci da brzo prijeđe u stanje pune ratne pripravnosti, te da 17. rujna prijeđe poljsku granicu. Upravo o tome je Molotov informirao veleposlanika von der Schulenburga.
U to su se vrijeme postrojbe Crvene armije i NKVD-a nalazile na izlaznim položajima. U rat u Poljsku uključeno je 466 tisuća vojnika prvog operacijskog poziva Crvene armije i vojske NKVD-a, pomognutih jakim oklopnim i zrakoplovnim jedinicama dvaju bojišta. Prvi napadi, čiji su cilj bile stražarnice korpusa pogranične obrane, počeli su nešto prije tri sata ujutro. Ubrzo se većina od 190 stražarnica, koje su branile istočnu granicu Poljske, našla pod vatrom strojnica i jedinica sovjetskog topništva. Niti jedna od tih slabo opremljenih stražarnica nije se bila u stanju dugotrajnije oduprijeti višestruko brojnijim sovjetskim snagama.
Poljaci naređuju evakuaciju
Napad sovjetske vojske doveo je do nove situacije u poljskoj vladi, koja se u 11.30 sati 17. rujna sastala na prvoj sjednici pod predsjedanjem premijera Felicijana Slawoja – Skladkowskog, vrhovnog zapovjednika maršala Edwarda Rydza – Smiglyja i ministra vanjskih poslova Jozefa Becka. Na drugoj sjednici u 16 sati, bio je i predsjednik Ignacy Moscicki. Zaključeno je kako se u trenutnoj situaciji ne može ostvariti koncepcija obrane rumunjskog „predziđa“ i da treba što brže povući poljsku vojsku izvan granica. Te večeri vrhovni zapovjednik je izdao naredbu: „Sovjeti su prešli granicu. Naređujem opće povlačenje u Rumunjsku i Mađarsku, najkraćim putovima. Protiv boljševika se nećemo boriti, osim u slučaju napada s njihove strane ili pokušaja razoružavanja jedinica.“
Koliko se poljskih vojnika našlo u sovjetskom zarobljeništvu? Prema službenim sovjetskim podacima, od 17. rujna do 2. listopada Crvena armija je zarobila 452 536 vojnika, među kojima je bilo 18 789 časnika. Ti su podaci preuveličani jer su mnogi zarobljenici puštani kućama da bi ih se nakon nekoliko dana ponovo zarobilo. Stvarni broj poljskih zarobljenika nije bio veći od četvrt milijuna. Smještali su ih u tranzitne logore, gdje su trebali biti podijeljeni u skupine, ovisno o činu, narodnosti, podrijetlu i vojnoj formaciji. Još ništa nije nagovještavalo tragediju, iako je sustav koji je trebao uništiti osobe koje je Staljin smatrao narodnim neprijateljima počeo funkcionirati od prvih dana agresije na Poljsku. Naime, već 19. rujna u NKVD-u je osnovana Uprava za ratne zarobljenike.
Ribbentrop u Moskvi
Staljin se pripremao da priključi Sovjetskom Savezu poljske zemlje u koje je u rujnu ušla njegova vojska. To je morao napraviti u dogovoru s Hitlerom. Istina, Pakt Molotov-Ribbentrop (iliti Hitler-Staljin) potpisan u Moskvi u noći sa 23. na 24. kolovoza 1939., predviđao je podjelu poljskih zemalja između Trećeg Reicha i SSSR-a, ali nije detaljno definirao graničnu crtu što su obojica diktatora nastojali precizirati. S tim je ciljem njemački ministar vanjskih poslova, Joachim von Ribbentrop, oko 14 sati 27. rujna stigao u Moskvu. Pozdravljajući ga u Kremlju, Staljin je rekao: „Povijest je pokazala kako je podjela Poljske donosila samo neprilike. Oni (Poljaci – op.a.) su se uvijek borili za ujedinjenje i bez sumnje će to raditi i dalje. Zbog toga se i sada dijeljenje čini sumnjivim izborom. Kad bi Njemačka podčinila cijelu poljsku populaciju, poljske intrige u cilju kvarenja njemačko-sovjetskih odnosa, mogle bi biti spriječene. Njemačka bi imala slobodne ruke u rješavanju poljskog nacionalnog problema. Osim toga, područje istočno od Visle, što se tiče poljoprivrede, mnogo je vrjednije od onog s njezine zapadne strane.“
„Njemačka je zainteresirana za područje Lavova i Drohobiča, i to zbog tamošnjih nalazišta nafte“ – odgovorio je Ribbentrop. „Za našu državu koja nema te sirovine, to je jako važno.“
Staljin se nije dao pokolebati. Predviđao je da će Nijemci zahtijevati područje bogato naftom. Zaključio je: „To je dio Ukrajine. Ako je vama, Nijemcima, toliko stalo do nafte, ne trebate se brinuti. Ustupit ćemo vam cijelu proizvodnju. Ona sada iznosi 300 tisuća tona godišnje, a mi ćemo je povećati do 500 tisuća. U zamjenu, Njemačka će nama dopremiti ugljen i kuglične ležajeve. To je dobra pogodba."
Ribbentrop je počeo shvaćati kako je Staljin stekao prednost u raspravi i izbio mu iz ruku sve argumente. Nije mogao odgovoriti na Staljinove prijedloge bez Hitlerove suglasnosti. Rasprava je završena.
U jedan sati noć Ribbentropa su odvezli do apartmana u zgradi bivšeg austrijskog poslanstva, odakle je poslao telegram Hitleru od tisuću znakova. U Berlinu je bilo potrebno nekoliko sati da se ta poruka dešifrira i dostavi Kancelariji Reicha, ali Hitlera više nije bilo tamo. Toga dana, 28. rujna, otišao je rano u Wilhelmshaven, u kontrolu podmorničkih baza.
Ribbentrop je Moskvi nestrpljivo čekao do 14 sati, a kako odgovor iz Berlina nije stigao, krenuo je u Kremlj, plašeći se da će sam morati donijeti odluku. Njegove bojazni nisu se ostvarile. Hitler ga je nazvao u posljednjem trenutku. Molotov je digao telefonsku slušalicu i pružio je Ribbentropu govoreći: „Zove gospodin Hitler“. Razgovor nije dugo trajao. Znajući da se telefon prisluškuje, Ribbentrop je nastojao govoriti što manje. „Herr Hitler se slaže jer želi uspostaviti trajne i bliske odnose“- izvijestio je Staljina kad je odložio slušalicu, a na to je diktator s razumijevanjem zaključio: “Gospodin Hitler razumije se u poslove.“
Tek u pet sati ujutro, 29. rujna, svi dokumenti bili su pripremljeni za potpis. Sporazumu, koji je utvrđivao da „vlade njemačkog Reicha i SSSR-a, nakon raspada bivše poljske države, smatraju svojom obvezom povratak mira i reda na te teritorije“, priključena je zajednička deklaracija kojom se poziva Veliku Britaniju i Francusku na završetak rata, dva pisma namjere u vezi s razvojem trgovačkih odnosa, kao i tri tajna protokola. Prvi od njih ticao se granica utvrđenih u tajnom protokolu od 23. kolovoza, a drugi je govorio o preseljavanju Nijemaca, Ukrajinaca i Bjelorusa koji su se našli s obje strane nove granice, a u trećem se govorilo o sprječavanju poljskih oslobodilačkih djelovanja na područjima koja su priključena Njemačkom Reichu i Sovjetskom Savezu. Potpisani sporazum Ribbentropa i Molotova definitivno je podijelio Poljsku.
Izvori:
Chris Bellamy: Absolute War: Soviet Russia in The Second World War, 2008.
Boguslaw Woloszanski: To okrutno stoljeće, 2013.
Isaac Deutscher, Staljin, Politička biografija, 1977.
Robert Service: Povijest suvremene Rusije, 2014.