VOJSKE SVIJETA

Španjolski ratnici arkebuziri

Foto: weaponsandwarfare.com
Španjolski ratnici arkebuziri
22.01.2016.
u 15:30
Nama su španjolski arkebuziri zanimljivi zato što je zagrebački Kaptol u nekoliko navrata svojim novcem plaćao čete španjolskih arkebuzira koji su bili učinkoviti u borbama protiv Turaka. Jedno od prigradskih naselja Zagreba i danas se naziva Špansko zato što su oko 1550. godine, uz potok koji i danas tamo protječe, tabo­rovali Španjolci. Kaptol ih je za svaki slučaj smjestio na sigurnu udaljenost, dva sata hoda od gra­da, zato što se plaćenicima nikad nije moglo vjerovati.
Pogledaj originalni članak

Potkraj 14. stoljeća na eu­ropskim srednjovjekov­nim bojišnicama u ruka­ma vojnika pojavili su se mali „ručni topovi". Zapravo, bile su to obične cijevi u koje su se na­bijali barut i kugla s jedne strane i potpaljivali kroz manju rupu na stražnjoj strani. Eksplozija baru­ta i nastali plinovi izbacili bi kuglu na udaljenost od stotinjak koraka. Kako bi se smanjila silina trzaja, stražnji dio cijevi produ­žen je u nekakvu vrstu ru­kohvata. S oružjem, koje je zapravo bilo djelotvorno na ma­loj udalienosti, moglo se u pra­šinu baciti svakog viteza, a za taj pothvat moglo se svakog seljaka za jedan dan naučiti tim oružjem baratati.

U 15. stoljeću cijevi su se izradi­vale kvalitetnije i bile lakše, a za ublaživanje trzaja pojavio se dr­veni oslonac, primitivni komad drveta, odnosno kundak. Englezi su takvo paljbeno oružje nazva­li handgun, Nijemci buchsen, a Mađari puska. U istom stoljeću, za obranu gradskih zidina i utvr­da, pojavio se veći „ručni top". Taj je izbacivao veće kugle na još veću udaljenost, a zbog teži­ne mogao je gađati samo ako je bio oslonjen na zid. Zbog znatno snažnijeg trzaja pri opaljenju, netko se sjetio s donje strane veli­kog „ručnog topa" postaviti kuku koja bi se zakvačila za zid pa je silinu trzaja preuzeo zid. Nijem­ci su takvu, veću inačicu nazvali hackenbuchsen, odnosno top s kukom, čiji se naziv proširio Europom kao hackbut, hagbut, harkbutte i, onaj koji nas najviše zanima — harquebus. Ipak, povje­sničari su skloni dvojakom izvoru naziva. Jedan je već spomenuti s kukom, a drugi je nastao zbog dr­venoga kundaka u obliku kuke. S vremenom, naziv se preinačio u arkquebuss, archibugio, odnosno kod nas u arkebuza, a pješaci koji su njome bili naoružani postali su arkebuziri.

Prve pješačke arkebuze s početka 16. stoljeća bile su dugačke od 120 do 150 centimetara, kalibra između 15 i 18 milimetara, pot­paljivale su se gorućim fitiljem i imale domet od oko 150 metara, no njima se nešto moglo pogoditi na trećinu te udaljenosti.

Nakon što su dva puta pobijedili najbolju europsku burgundijsku kasnosrednjovjekovnu vojsku, u bitkama kod Mortena 1476. i slie­deće godine kod Nancyja, u kojoj je poginuo i sam vojvoda Karlo Smjeli, švicarski pješaci, naoru­žani dugim kopljima, postali su europsko pobjedonosno oružje. Španjolski vojskovoda Consal­vo de Cordoba shvatio je moć arkebuze bude li upotrijebljena na pravi način. Uredujući vojsku 1494. za takozvane talijanske ra­tove, koji će se u prvoj polovini 16. stoljeća pretvoriti u borbu za nadmoć u Europi između Špa­njolske, Francuske i Njemačkog carstva, naoružao je svakoga svo­ga šestog pješaka arkebuzom. U nekoliko bitaka pobijedio je fran­cusko-talijansku vojsku, čiju su udarnu silu činili upravo švicar­ski pješaci. Španjolska je postala velesila, a njezina nepobjediva vojska uzor drugim europskim velesilama. Španjolski pješaci bili su organizirani u postrojbe od 2000 do 3000 ljudi koje su oni na­zivali "tercio". Vojnici naoružani helebardama i kopljima nosili su oklope, a arkebuziri su odbacivali dio po dio opreme te na kraju za­držali kacigu.

Nama su španjolski arkebuziri zanimljivi zato što je zagrebački Kaptol u nekoliko navrata svojim novcem plaćao čete španjolskih arkebuzira koji su bili učinkoviti u borbama protiv Turaka. Jedno od prigradskih naselja Zagreba i danas se naziva Špansko zato što su oko 1550. godine, uz potok koji i danas tamo protječe, tabo­rovali Španjolci. Kaptol ih je za svaki slučaj smjestio na sigurnu udaljenost, dva sata hoda od gra­da, zato što se plaćenicima nikad nije moglo vjerovati.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.