Nakon neuspješnih akcija deblokade Sarajeva u 1992. godini, zapovjedništvo 1. korpusa odlučuje se na stabiliziranje kakve-takve veze grada sa slobodnim područjima preko Hrasnice, Igmana i Bjelašnice. Postalo je jasno da će se morati tražiti alternativna komunikacija grada i ostatka slobodnoga područja. Još jedan događaj ubrzao je ovakve planove. Naime, 8. siječnja 1992. godine na putu od zračne luke „Butmir“ do grada, u Kasindolskoj ulici koja se nalazi između Neđarića i Ilidže, ubijen je od strane srpskih snaga u transporteru UNPROFOR-a potpredsjednik Vlade BiH Hakija Turajlić. Stoga se hitno pristupilo prokopavanju sarajevskog tunela ispod piste zračne luke koji će povezati Dobrinju i Butmir, tj. grad sa slobodnim područjem. Radovi su počeli 29. siječnja, a završeni 30. srpnja 1993. kada je tunel probijen. Tunel su projektirali inženjeri Nedžad Branković i Fadil Šero. Sve do kraja opsade sarajevski je tunel bio jedina veza Sarajeva s ostatkom svijeta. Kroz njega su u grad ulazili vojnici, oružje, strjeljivo, hrana i lijekovi.
Sredinom ožujka 1993. godine operativna grupa iz Visokog prelazi u sastav 3. korpusa Armije BiH sa sjedištem u Zenici. Na vanjskom obruču Sarajeva između snaga Armije BiH iz Visokog i Pazarića i snaga HVO-a iz Kiseljaka i Kreševa vlada očito nepovjerenje, a ubrzo počinje i bošnjačko-hrvatski sukob u središnjoj Bosni. U proljeće 1993. godine nakon srpske ofenzive na Goražde prekinuta je veza Goražda sa slobodnim područjima srpskim zauzimanjem prijevoja Grebak.