Srpska vojska istjerana iz Kraljevine Srbije

Srbija je bila pregažena. Združenim austrougarsko-njemačkim snagama priključila se i Bugarska. Svaki otpor srpske vojske snažnoj ofenzivi kojom su saveznice s triju strana navalile na Srbiju bio je uzaludan. Srpska je vojska do kraja studenog 1915. godine bila istjerana s područja Kraljevine Srbije, što je označilo i kraj velikih operacija na tom području. Cilj ofenzive bio je ispunjen. Osigurana je željeznička veza na liniji Berlin–Beč–Beograd– Sofija–Carigrad putem koje su saveznice sada mogle slati pomoć Turskoj.

Iz stana ratnog dopisništva javljeno je 30. studenog 1915. godine: »Naša ofenziva napreduje polagano, ali postojano u sjevernom i sjeveroistočnom dijelu Crne Gore. Već smo prešli gorsko sedlo Metalke i prodrli južno od Priboja. U području Mitrovica-Novi Pazar kao i južno i jugozapadno od odavle nema nikakovih osobitih promjena. Vrieme je vanredno hladno i posvuda je pao dubok snieg, ali to ni malo ne zadržava savezničke čete u njihovu napredovanju.« Isto izvješće navodi da su gubici u ofenzivi protiv Srbije izvanredno maleni, pogotovo ako bi se oni usporedili s gubicima na drugim bojištima. Protiv zaraznih bolesti, poglavito tifusa, čija je epidemija tada harala Srbijom, poduzete su opsežne mjere opreza pa savezničke vojske nisu trpjele dodatne gubitke u ljudstvu.

Prema procjenama ratnog stana Srbija je do početka prosinca god. 1915. pretrpjela gubitak od oko 120.000 zarobljenih te 100.000 ranjenih i ubijenih vojnika, tako da je protivnička strana procjenjivala da ostaci srpske vojske broje oko 70.000 ljudi. Tisak je početkom prosinca 1915. godine izvještavao o očajnom stanju srpske i crnogorske vojske. Nakon poraza na području Sandžaka crnogorske postrojbe počele su povlačenje u teško prohodna područja Crne Gore s vrlo lošom cestovnom povezanosti. Ti su krajevi otežavali povlačenje, ali i predstavljali problem progoniteljima. Crnogorska vojska u povlačenju nije imala vremena uništavati sve što je moglo poslužiti protivničkoj strani. Tako je u Pljevljima zapaljeno skladište baruta i nekoliko kuća, a austro-ugarska vojska naišla je na okolnim obroncima na streljivo, puške i ostali ratni materijal koji su Crnogorci u povlačenju odbacili. Ostaci srpske vojske bili podijeljeni u tri dijela. 

Jedan dio povlačio se zajedno s crnogorskom vojskom iz smjera Pljevalja. Relativna sigurnost bila je ugrožena nestašicom hrane koja je mučila Crnu Goru. Iako je mesa bilo dovoljno, nestašica žitarica teško je pogađala crnogorsko stanovništvo. Tešku situaciju dodatno je otežavalo srpsko stanovništvo koje je u naletu protivničkih vojski potražilo sigurnost preko crnogorske granice. Ništa bolje prilike nisu se smiješile ni dijelu srpske vojske koji je pobjegao u Albaniju. Strašna zima u albanskim planinama, nestašica hrane, loši ili gotovo nepostojeći brdski putovi i albanska plemena koja nisu bila sklona Srbima predstavljali su probleme s kojima se srpska vojska morala nositi tijekom prosinca 1915. godine. U najboljoj poziciji nalazio se treći dio srpske vojske koji se nalazio u okolici Bitole u Makedoniji i bio u dodiru sa savezničkim postrojbama pod zapovjedništvom generala Sarraila.

Nakon poraza na Kosovu polju srpskoj vojsci ostala je jedina mogućnost povlačenja prema Prizrenu, mjestu na samom jugu Kosova u kojem je posljednjih dana bio smješten glavni stožer srpske vojske. Između Kosova polja i Prizrena ispriječio se gorski lanac iza kojega se nalazila udolina s gradom Prizrenom koja je činila posljednju granicu između srpskih i albanskih brda. Iako je neprohodno gorje zadavalo probleme srpskoj vojsci u povlačenju, nije zaustavilo napadačku stranu u njezinu prodiranju. Zadnjih dana studenog 1915. god. osvojen je grad Prizren, a ostatci srpske vojske nastavili su s povlačenjem u albanske planine. Prema bugarskom službenom izvješću, prilikom osvajanja Prizrena zarobljeno je oko 17.000 srpskih vojnika, 50 poljskih topova i oko 20.000 pušaka...

Nastavak teksta možete čitati u novom broju Vojne povijesti od 5. prosinca na svim kioscima!