Navršava se 20. obljetnica vojno-redarstvene operacije „Oluja“ koju s pravom smatramo krunom svih hrvatskih pobjeda u Domovinskom ratu. Iznova će tu operaciju analizirati brojni autori, a s obzirom na okruglu obljetnicu, vjerojatno će se o njoj pisati mnogo više nego do sada. Iako prostor za istraživanje određenih segmenata same bitke uvijek postoji, smatram da je o njoj uglavnom sve napisano u knjizi „Oluja“, povjesničara Davora Marijana. Bez obzira na to što je operacija „Oluja“ uistinu najsjajnija od svih hrvatskih bitaka, možda i najsjajnija bitka hrvatske povijesti, pomalo čudi da se, pogotovo u medijima, nikako ne raščlanjuje niz pobjedničkih operacija hrvatskih snaga na Južnom bojištu koje su prethodile „Oluji“ i bez kojih, u najmanju ruku, operacija „Oluja“ ne bi mogla biti izvedena ovakvom dinamikom i uspješnošću. Još 1993., nakon uspjeha u operaciji „Maslenica“, kojom je oslobođeno zadarsko zaleđe i preuzeta kontrola nad južnim Velebitom, započele su važne promjene u sustavu hrvatskih oružanih snaga.
FOTO: Dobro raspoloženi pripadnici 1. bojne 7. GBR-a neposredno prije ulaska u Bosansko Grahovo
Zapravo, već usporedbom dosega i manevarskih sposobnosti elitnih hrvatskih postrojbi u operaciji „Maslenica“ naspram sličnih pokušaja srpske strane možemo uočiti goleme razlike u vojnoj organizaciji zaraćenih strana. Suprotstavljene strane imale su priliku popraviti uočene nedostatke, a hrvatska strana napravila je niz promjena u organizaciji oružanih snaga. Jedan od najvažnijih koraka bilo je ustrojavanje Obučnog središta Gardijskog desantnog pješaštva u vojarni Šepurine, kod Zadra. Već u travnju 1994. počela je temeljna obuka za zapovjednika voda, potom su slijedile obuke za padobrance i specijalizacije za veliki broj dočasnika i časnika. Jednako važno, najboljim postrojbama, odnosno gardijskim brigadama, poboljšani su uvjeti djelovanja, a ustrojene su samostalne gardijske bojne. U okviru 1. hrvatskog gardijskog Zbora ustrojena je i elitna postrojba Glavnog stožera: 1. hrvatski gardijski zdrug. Unutar tih postrojbi vršene su specijalističke obuke na najvišim razinama, primjerice Komando tečaj koji se provodio u Zdrugu.
FOTO: Spajanje pješaka Samostalne satnije 114. Brigade/IX. Bojne HOS-a s pripadnicima oklopnih snaga 4. GBR-a, nakon čega se krenulo u zajedničko oslobađanje Tičeva. Na slici je BVP (borbeno vozilo pješaštva) 4. GBR, zvan „KPD“
Također, tijekom 1994., na inicijativu načelnika Glavnog stožera, Janka Bobetka, intenzivno je provođena izobrazba pričuvnih postrojbi, a također je niz pričuvnih brigada preimenovan u domobranske pukovnije i pripremljen za napadna djelovanja. Nasuprot tome, pobunjeni Srbi nisu uspjeli organizirati ništa usporedivo, što znači da su od druge polovice 1993. godine Hrvati konstantno dizali operativne i manevarske mogućnosti, a pobunjeni Srbi nisu učinili gotovo ništa! Pokušali su, primjerice, ustrojavanjem 1. jurišne brigade „Vuk“, napraviti određene promjene, ali zbog lokalnih interesa i međusobnih neslaganja nikad nisu napravili temeljit vojni preustroj praktično sve do „u hodu“ ustrojenog Korpusa specijalnih jedinica Srpske vojske Krajine (lipanj 1995.). U nadolazećim napadajnim operacijama koje su prethodile (i uvjetovale) operaciju „Oluja“ (operacije: „Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“, „Skok 2“) hrvatske snage prezentirale su manevarsku moć koja je za snage bosanskih i hrvatskih Srba praktično bila nedostižan san. Konačno, u samo desetak dana uoči „Oluje“, 25. srpnja 1995., združene hrvatske snage započele su i u samo nekoliko dana maestralno okončale operaciju „Ljeto 95“. Upravo u toj operaciji, i to već samo na primjeru izmještanja 2. bojne 9. gardijske brigade HV s Velebita na Dinaru, potom njihovu uvođenju u borbu i vraćanju u borbeni sektor na Velebit te preuzimanju borbenih zadaća od 4. gardijske brigade HV-a, hrvatska strana pokazala je golemu moć manevarskih sposobnosti, odnosno dominaciju nad mogućnostima suparnika.
FOTO: Pripadnici specijalne policije MUP HR HB imali su značajnu ulogu u svim oslobodilačkim operacijama hrvatskih snaga na Dinari. Na slici je Frane Ćeškić, pripadnik SP na Livanjskom polju (27. srpanj 1995.) u sklopu topničke pripreme (VBR 4. GBR) za napad na Grahovo u operaciji „Ljeto 95“
Sve su fotografije u vlasništvu: udruge ratnih veterana 4. GBR-a, 7. GBR-a i IX. Bojne HOS-a, HMDCDR-a, monografija 9. GBR-a, Dražen Čolak, Trzezbor Piekutowski
Opširno o ovoj operaciji čitajte u novom broju VP-a koji je na svim kioscima od utorka 4. kolovoza. U novom broju čitajte još i ove teme: operacija “Ironclad”, britansko zauzimanje Madagaskara 1942. godine u sklopu posljednjeg dijela serijala o propasti francuske flote u Drugome svjetskom ratu; Njemačke snage zauzele su Varšavu u Prvome svjetskom ratu; Prvi svjetski rat bio je i bitka aristokratskog ponosa protiv svemogućeg stroja – strojnice; indijanski ratovi u Sjevernoj Americi od 15. do 19. stoljeća; nastavci serijala o bombardiranju Zadra u Drugome svjetskom ratu te o Bliskom istoku, kao i druge teme.
>>Put ka profesionalizaciji: drugi javni dokument Sigurnosno obavještajne agencije
Ovdje se želi prikazati da je hrvatska vojska bila superiorna u svakom pogledu, u odnosu na suparnika, ja bi se usudio reći i u ovom djelu europe, ali do toga nije bilo lako doći, hrvatska vojska nije niti postojala, naravno mnogi će reći kako su brojni hrvatski branitelji primili temeljnu obuku od JNA, ali svi znamo da to nije ni približno dovoljno. Ono malo naoružanja što smo imali, su hrvatski političari poslali sa lažnom nadom da do rata neće doći, a naoružavanje i preustroj teritorijalne obrane, pobunjeničke strane, je počelo već nakon smrti druga Tita. Tako da uspjeh nije samo vojne naravi, bez obzira o kojoj operaciji govorimo, nego je to pobjeda jednog naroda. Zvuči možda smiješno, ali je istinito. Ako pogledamo početke ratovanje, te hrabre branitelje u tenisicama i lovačkim puškama, pa do hrvatskog specijalca naoružanog do zuba, sa maskiranim licem, jasna je brza transformacija koja nigdje u svijetu nije bila zabilježena. Što je pridonijelo tome? Pa ja bi rekao duh i srčanost, volio bi kada bi se sa tom temom pozabavili urednici. Jer kao što možemo na kraju zaključiti, da uzalud oprema, brojnost i nadmoć u svemu, kroz niz od 5 godina, u odnosu na hrvatsku stranu, ako nedostaje srčanosti i duha, po meni je to najvažniji element svakog ratovanja, zvuči čudno, ali velika ljubav je potrebna za pobjedu u ratu. Živjela Hrvatska i svi branitelji, vojni i civilni!