U najvećem broju slučajeva, razina obrane neke utvrde u srednjem vijeku ogledala se po debljni njezinih zidina i dubini jarka koji ih je okruživao. Sve su građene po istom modelu i bile su, u tim parametrima, sasvim dovoljne za izdržavanje višemjesečnih opsada.
Bez skupih opsadnih strojeva, za koje je materijal valjalo dopremiti “in situ” i ondje ih graditi, one su mogle skupo stajati napadača u vremenu i ljudskim životima. Zaraćene strane u takvim su okolnostima nastojale riješiti rat na bojnom polju, odlučujući se za opsadu samo kad je to bilo doista nužno i vrlo često ih ograničavali na blokadu grada. Izolirana posada izdržala bi vremenski u onoj mjeri u kojoj je uspjela ranije osigurati zalihe hrane i pitke vode. Nestanak tih zaliha obvezno su pratile bolesti koje su se munjevitom brzinom širile u takvim skučenim srednjovjekovnim gradovima, pa su razne zaraze doprinosile dodatnom iscrpljivanju i pomoru branitelja. Ubrzo nakon toga uslijedila bi predaja, ukoliko zapovjednik nije bio tvrdoglavije naravi.
Ono što je u korijenu izmijenilo način ratovanja i ubrzalo izvođenje opsada bio je barut. Prvi topovi u Europi pojavili su se 1326. godine i od sredine 14. stoljeća postaju sve viđeniji vojni “rekvizit” u bitkama i opsada diljem Francuske u vrijeme Stogodišnjeg rata. Neizbježno je uporaba teškog topništva diktirala i nužne izmjene u gradnji utvrda, budući da visoke, ravne srednovjekovne zidine, koliko god debele bile, nisu mogle izdržati dulju kanonadu topova sve jačeg kalibra. Osobito od početka talijanskih ratova (1494.– 1558.), kad se pred gradove-države na Apeninskom poluotoku nadvila vojna prijetnja Francuske i njezinog moćnog topništva, pred arhitekte se postavio i problem potrebe izgradnje dodatnih obrambenih struktura ispred zidina, poput zemljanih nasipa, koje bi ograničile vidno polje i putanju topovskih hitaca.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. lipnja 2022.