Krivnja za izbijanje Drugog svjetskog rata je i na francuskom vodstvu

Nepravedni mir bolji je od pravednog rata«, izreka je poznatog njemačkog književnika Thomasa Manna koja nije našla svoje uporište u zbivanjima koja su uslijedila nakon Prvoga svjetskog rata. Svršetak Prvoga svjetskog rata i silom nametnuti uvjeti mira na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine dodatno su produbili jaz između dviju najžešćih suparnica: Francuske i Njemačke. Bila je to tek uvertira koja je obilježila početak nezaustavljiva povijesnog slijeda događaja. Nije trebalo proći mnogo vremena da Veliki rat na krilima nezadovoljstva nepravednim mirom doživi svoj drugi čin u još većem i pogubnijem Drugom svjetskom ratu. I zaista, ako proširimo historiografski fokus gledanja, lako ćemo uvidjeti ispravnost sagledavanja obaju svjetskih ratova u jednoj cjelini koju deniraju dva ključna datuma: austro-ugarska objava rata Srbiji 28. lipnja 1914. godine i kapitulacija Japana 14. kolovoza 1945. godine.

Težak poslijeratni udarac Njemačkoj zadao je mirovni ugovor zaključen u pariškom dvorcu Versailles 28. lipnja 1919. godine. Versajski mir, kako ga se još naziva, sklopljen je između 27 članica sila Antante i Njemačke. Na temelju ovog ugovora Njemačka je, skupa s ostalim članicama Središnjih sila, bila prisiljena pristati na uvijete koje joj je nametnula pobjednička strana. Zbog toga je Versajski mir i prozvan »Versajkim diktatom«. Prema članku 231. Versajskog ugovora, odgovornost za izbijanje Prvog svjetskog rata pripisana je Središnjim silama, poglavito Njemačkoj. Tekst Versajskog ugovora Weimarska Republika primila je 17. lipnja, da bi ga Skupština prihvatila već 22. lipnja 1919, dakle prije potpisivanja i ratifikacije. O nametnutim uvjetima mira Njemačka, zapravo, nije imala pravo ni raspravljati. Prema tim uvjetima Njemačka je morala Francuskoj ustupiti pokrajine Alsace i Lorraine, u sjevernom Schleswigu provesti plebiscit, neke pogranične gradove vratiti Belgiji, morala je dopustiti da se u području Saara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda, nakon čega je morala provesti plebiscit o konačnoj pripadnosti Saara Njemačkoj ili Francuskoj. Njemačka je morala priznati pripajanje oblasti Pomeranije, Poznańa te Zapadne i Istočne Prusije novostvorenoj državi Poljskoj te joj preko koridora priznati pravo izlaza na Baltičko more prema luci Gdańsk. To je ujedno značilo da se Njemačka morala od- reći oko 13,5% svojeg teritorija i oko 10% stanovništva, odnosno sedam milijuna stanovnika.

Njemačkoj su oduzete kolonije i stavljene pod upravu Lige naroda koja je mandate nad njima dala zemljama pobjednicama. Njemačke kolonije u Africi, Kamerun i Togo, potpale su pod francusku i britansku upravu, dok je Njemačka Jugozapadna Afrika predana Južnoafričkoj Uniji. Upravu nad najvećim dijelom Njemačke Istočne Afrike dobila je Velika Britanija, a ostatak je podijeljen između Belgije i Portugala. Australija je dobila Novu Gvineju, Novi Zeland i otočje Samoa, dok su otoci u Tihom oceanu sjeverno od ekvatora pripali Japanu. Ovakvom podjelom njemačkih kolonija najviše su pro tirale Velika Britanija i Francuska koje su time značajno povećale svoje kolonijalne posjede. Od početka 1929. godine Njemačka je odmah morala platiti ratnu odštetu u iznosu od 20 milijardi zlatnih maraka u robi, a ostatak, koji je tek trebalo naknadno utvrditi, morala je isplatiti u sljedećih 30 godina. Pravi iznos ratne odštete trebala je utvrditi međusaveznička reparacijska komisija do 1. svibnja 1921. godine. Dakle prema uvjetima nametnutim prvenstveno od strane Francuske, a potom i od ostalih sila Antante, Njemačka bi ratnu odštetu za Prvi svjetski rat plaćala sve do 1959. godine! Komisija je 1921. godine Njemačkoj odredila vrtoglavu visinu odštete od 132 milijarde zlatnih maraka. Paralelno tome, Versajskim ugovorom Njemačka je bila isključena iz najvećih izvoznih tržišta, što je dodatno otežavalo njezin ionako težak položaj...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. travnja na svim kioscima.