Tko je kriv za stradanja evakuiranih civila Istre u Prvom svjetskom ratu?

Povijest ne pozna rat u kojem se ratna stvarnost nije bolno odrazila i na živote civilnog stanovništva zaraćenih država. Iako su civilne žrtve nezaobilazan dio svakog rata, one počesto i sasvim neopravdano bude tek sporedan historiografski interes. Migracije stanovništva uvjetovane ratnom opasnošću teško je sagledati u punom opusu zbog manjkavosti povijesnih izvora i historiografskom fokusu na ratne operacije pa je stoga i svaki rad objavljen na tu temu od neprocjenjivog značaja za daljnja historiografska razmatranja. Historiografija još uvijek nije dala konačnu brojku civila koje je Prvi svjetski rat primorao na napuštanje svojih ognjišta, a pretpostavlja se da je bila riječ o oko deset milijuna izbjeglih. Mali dio te brojke čini i oko 60.000 stanovnika Istarskog poluotoka koji su uslijed ratne opasnosti morali napustiti svoje domove i sigurnost potražiti u unutrašnjosti zemlje. Njih 10.000 nikada se nije vratilo svojim domovima. Knjiga istarskog povjesničara Andreja Badera, „Zaboravljeni egzodus 1915. – 1918.“, predstavlja prvi suvremeni pothvat sinteze problematike istarskih iseljenika u razdoblju Velikog rata, koja čitatelju približava surovu ratnu stvarnost te kroz svjedočanstva preživjelih pripadnika obitelji evakuiranih, dočarava njihove patnje i probleme s kojima je istarski čovjek bio suočen u okviru najvećeg stradanja koje je svijet dotada okusio.

Jedno od glavnih pitanja koje se nameće u čitanju Baderove knjige predstavlja pitanje političke odgovornosti za stradanja civila u izbjegličkim kampovima. Iako Baderov rad ne daje izravan odgovor na to pitanje, daje odličan okvir i temelj za daljnja istraživanja navedene problematike. Nažalost, u kasnijim radovima istarski povjesničari nisu uspjeli otići korak dalje, već pitanje političke odgovornosti, koju je nametnuo Baderov rad, uzimaju kao paradigmu. Čak do te mjere da Samanta Paronić svoj rad objavljuje pod naslovom „Logori smrti“, čime austrougarske izbjegličke centre naoko nastoji izjednačiti sa zloglasnim nacističkim logorima smrti. Paronić već u uvodnim napomenama iznosi tvrdnju o „surovoj i nehumanoj prirodi državne vlasti, koja nije marila za tisuće ljudi“, nastojeći kod čitatelja ostaviti dojam da se državna vlast namjerno i bez ikakva opravdanog razloga na surov i nehuman način odnosila prema svojim stanovnicima. Taj dojam dodatno pojačava navodeći da su Istrani tijekom evakuacije „putovali u zatvorenim vagonima namijenjenima prijevozu stoke“, čime već u uvodnim napomenama gotovo pa zatvara krug usporedbe s nacističkim režimom i njihovim logorima smrti.

No ako cijelu problematiku promotrimo u širem kontekstu zbivanja, vrlo lako možemo dokučiti pozadinske razloge koji su utjecali na patnje koje je istarsko stanovništvo proživljavalo tijekom evakuacije. Stoga smatram potrebnim vratiti se na Baderov rad i pokušati dati odgovore na postavljena pitanja o okviru širega povijesnog konteksta. Krenimo redom. Ondašnje međunarodno pravo razlikovalo je dvije vrste gradova: otvorene gradove, koje je isto to pravo štitilo od ratnih razaranja, i utvrđene gradove, a zapravo vojne baze, u kojima nije bilo međunarodne zaštite u slučaju rata. Pula, kao glavna pomorska baza Austro-Ugarske Monarhije, nije bila ništa drugo do vojna baza, odnosno mjesto od velikog rizika u ratnim okolnostima. Stoga i ne treba čuditi činjenica da je uprava grada-tvrđave bila pod neposrednim nadzorom vojnog zapovjedništva. Kada je 9. kolovoza 1914., netom nakon izbijanja rata, donesen proglas o dobrovoljnom napuštanju Pule, navedene su i mjere koje će stupiti na snagu čim bude zapovjeđeno pražnjenje grada i okolnih mjesta. U to su vrijeme obale Jadranskog mora, podijeljene između Austro-Ugarske i saveznice Italije...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 4. kolovoza na svim kioscima!