Uvjeti života u rovovima bili su strašni. Topništvo je onemogućavalo redovnu opskrbu, pa su vojnici često bili gladni i žedni. Sve do kasnoga proljeća obično su bili i stalno pokisli i mokri, a rovovi su nalikovali na kanalizaciju u kojoj su se najbolje osjećali štakori. U ljeto su vlažna razdbolja nadopunjena danima nesnosne žege, te pogoršanjem i onako užasnoga smrada tisuća nezakopanih leševa.
Napadi i protunapadi trošili su živote vojnika strahovitom brzinom, a okršaji pješaštva često su završavani borbom prsa u prsa. Pétain, koji je imao jak osjećaj za potrebe i patnje svojih vojnika, organizirao je sustav po komu su postrojbe na prvoj crti boravile samo nekoliko dana, a potom su dobivale smjenu. Oko 70 posto francuskih divizija prošlo je kroz oganj Verduna. Time je postignuto da su postrojbe na tomu bojištu održale prilično visok stupanj svježine i morala. S druge strane, teški psihološki učinak te bitke utisnut je na većinu francuske vojske. Nijemci su, naprotiv, svoje postrojbe zadržavali na verdunskom sektoru mjesecima i rijetko ih rotirali, što je u ishodilo sve nižim borbenim moralom kako je vrijeme odmicalo. Bitka je prerasla u klaonicu za obje strane, a to je pred suprotstavljena vojna i politička vodstva stavilo novi imperativ.
Takvi gubitci mogli su biti opravdani jedino pobjedom, a poraz bi značio snažan udarac moralu cijele zemlje. Bitka se nastavila nesmanjenom žestinom više zbog nacionalnoga prestiža nego zbog racionalnih strateških razloga. U svibnju je Pétain postavljen za zapovjednika Centralne grupe armija te učinkovito smijenjen unaprjeđenjem. Francusko zapovjedništvo dovelo je generala Nivellea, smatravši da je vrijeme za ofenzivniji pristup bitci. No pokušaj da se ponovo zauzme Fort Douaumont jurišem u stilu 1914. godine ishodio je gubitkom dviju cjelovitih regimenti. Nijemci su još držali inicijativu. Tijekom svibnja obnovili su napade na Fort Vaux, zauzimajući prvo položaje koji su joj davali podršku. „Debele Berte“ razbile su gornje galerije utvrde, ali su Francuzi opstali na nižim razinama.
Opkoljeni neprijateljem i satjerani u podzemne hodnike, borili su se s neljudskim uvjetima i nedostatkom vode jednako kao s njemačkim bombardiranjem, bacačima plamena i pješačkim napadima. Nakon herojskoga otpora, tvrđava se predala 7. lipnja uz pune vojne počasti koje su braniteljima iskazali zadivljeni napadači. U lipnju su Nijemci, koristeći se Fort Douaumontom kao središtem za logistiku i okupljanje postrojbi, krenuli u niz masovnih napada u pravcu grada. Po prvi put su koristili i bojni otrov fozgen, mada su njegovi učinci bili prilično slabi zbog pravovremene pripreme Francuza. Ofenziva je bila dovoljno jaka da proizvede krizu u francuskom zapovjedništvu i dovede u pitanje održivost Verduna. Ali francuski su pješaci spasili situaciju grčevito držeći svoje položaje. Selo Fleury i tvrđava Souville bile su glavne točke otpora. Nakon 20-ak dana borbi Fleury najzad pada u njemačke ruke. No i posljednji veliki napad na Fort Souville odbijen je 12. srpnja iako se manji broj njemačkih vojnika uspio popeti na krov tvrđave prije nego ih je francuski protunapad otjerao. Time je glavna njemačka ofenziva konačno završena, mada je mjesnih napada još bilo. Osim golemih gubitaka i uspješnoga francuskoga otpora presudila joj je i šira strateška situacija.
U lipnju su Rusi izveli ofenzivu koja je zadala strahovit udarac austrougarskoj vojsci, prisilivši ju da traži njemačku pomoć. Britanski napad na Sommi krenuo je 1. srpnja, započevši bitku koja će brojem gubitaka premašiti Verdun. Njemačka si verdunsku klaonicu više nije mogla priuštiti. Posredno priznanje neuspjeha došlo je u kolovozu smjenjivanjem načelnika štaba Pete armije, generala Knobelsdorfa, a zatim i samoga Falkenhayna. No ako su Nijemci odustali od bitke, Francuzi nisu. Njihovo zapovjedništvo odlučilo je protunapadom vratiti Fort Douaumont i jasno pokazati tko je pobijedio. Pripreme za ofenzivu bile su neuobičajeno temeljite u usporedbi s dotadašnjom francuskom praksom. Za napad je odabrano osam divizija, po tri za prvi i drugi val i dvije za rezervu. Postrojbe su u pozadini prošle podrobnu obuku, pogotovu u koordinaciji s topništvom. Bilo je predviđeno da pješački napad bude kombiniran s pokretnim baražem, svojevrsnim zidom topničke vatre koji se polako premješta prema naprijed i štititi pješaštvo koje ga prati na kratkoj udaljenosti. Prikupljeno je 650 topničkih oruđa, uključujući ona superteška koja su mogla probiti tvrđavske zidove. Topnička priprema počela je 19. listopada, a pješački napad pet dana kasnije.
Magla i pokretni baraž pomogli su francuskim postrojbama brzo napredovati. Ozbiljno narušen moral njemačkih branitelja također je odigrao ulogu. Istoga dana, 24. listopada, nakon simboličnoga, otpora pao je Fort Douaumont. Ofenziva je nastavljena i 3. studenoga zauzet je Fort Vaux, koga su dan prije Nijemci napustili i digli u zrak. Posljednji napad u prosincu ishodio je ograničenim napredovanjem i zarobljavanjem preko 11 000 njemačkih vojnika. No i Francuzi su bili iscrpljeni, a pred njima više nije bilo točaka od simbolične ili stvarne važnosti koje bi vrijedilo osvajati. Bitka za Verdun konačno je završila. U deset mjeseci borbi ukupni gubitci prešli su 700 000, a poginulo je i nestalo oko 165 000 francuskih i 135 000 njemačkih vojnika, mada neki autori navode znatno više brojke. Usprkos većim gubitcima, francuska se strana smatra pobjedničkom jer je uspjela zadržati grad i onemogućiti njemačke planove. Verdun je značio kraj bilo kakvih stvarnih mogućnosti za brzu pobjedu Njemačke, i posredno dao veliki doprinos njezinom konačnom porazu. Ali teške posljedice bitke uvelike su pridonijele i gotovo kolapsu francuske vojske u proljeće 1917. godine, kada je 50 posto divizija iskazalo znakove pobune.
Verdun je poslije rata postao simbol za ukupna ratna stradanja i svih 1,3 milijuna poginulih francuskih vojnika. Utisnuo se duboko u nacionalni identitet Francuske, gdje je ostao i nakon cijeloga stoljeća. Današnje memorijalno područje Verduna nalazi se sjeveroistočno od samoga grada, gdje se 1916. godine odvijala većina najtežih borbi. Pristup je automobilom jednostavan, a parkirati se može pokraj muzeja. Teren je brežuljkast i uglavnom gusto pošumljen. Šuma je zasađena nakon rata da bi prekrila i oporavila topništvom izrovanu zemlju koja je poslije bitke izgledala poput Mjesečeva krajolika. To u znatnoj mjeri ograničava današnje entuzijaste u raspoznavanju oblika terena kakav je bio za vrijeme bitke, no osmatranjem s par dominantnih točaka, kao što su Fort Douaumont i zvonik kosturnice, to se može donekle nadoknaditi. Cijelo je područje premreženo nizom staza koje vode od jedne do druge znamenitosti i uvelike se koriste za šetnju i biciklizam.
No treba paziti da se ne skrene s označenih putova i uređenih površina. Nekadašnje je bojište još uvijek zagađeno neeksplodiranim granatama, no razloga za pretjeranu brigu nema jer je sve dobro označeno upozoravajućim crvenim tablama. Memorijalni kompleks nije isplaniran i sustavno izgrađen, nego je nastao skladnim srastanjem naslijeđa bitke i obilježja podignutih tijekom naknadnih desetljeća. Prilično veliki broj spomenika i lokacija od posebnoga značaja za bitku onemogućava posjetitelju da ih sve vidi u jedan dan. Ukoliko se nema vremena za podroban obilazak, preporučujem sljedeće točke. Prva je Memorijalni muzej bitke. Iako raspolaže prilično dobrom zbirkom oružja iz razdoblja koji obrađuje, broj i raskoš izložbenih predmeta nije u prvom planu. Osnovna je zamisao memorijala približiti posjetitelju život i sudbinu običnoga francuskoga i njemačkoga vojnika, i u tome u velikoj mjeri uspijeva.
Izložbeni prostor bogat je stvarima koje su vojnici svakodnevno koristili i od kojih su ovisili. Tu su odore, osobno naoružanje i pribor, rovovsko oruđe, sanitetski materijal, ali i rukotvorine koje su na bojištu izradili. U središtu muzeja napravljen je i model rovovskoga položaja. Karte na zidu i dokumentarni film koji se neprestano prikazuje u kinodvorani, osobnu i rovovsku perspektivu nadopunjavaju informacijama o cijeloj bitci.
Druga je točka Fort Douaumont, koji je u odličnom stanju i otvoren za javnost. Na krovu se nalaze kupole za topništvo i puškostrojnica kao i osmatračke kupolice. Opkop i puškarnice pješačkih položaja pružaju jasan uvid u organizaciju bliske obrane. Oblik i ukopanost tvrđave odražavaju jednu osnovnu zamisao, izdržati neprijateljsku topničku vatru. Unutrašnjost je dobrožavana i osvijetljena, ali je ipak hladna i vlažna. Iako je gradnja s kraja 19. stoljeća, dojam je gotovo srednjovjekovni. Iznimka je svakako topnički položaj haubice 155mm koji i danas zadivljuje mehaničkom složenosti. Unutar tvrđave nalazi se mjesto koje ima službeni status njemačkoga ratnoga groba. Natpis, križ i vijenac cvijeća podsjećaju na 8. svibnja 1916. godine kada je kuhinjska vatra zapalila gorivo bacača plamena i potom detonirala granate. U katastrofalnoj eksploziji poginulo je 679 njemačkih vojnika koji su tu sahranjeni. No da bi se dobio dojam o strahovitoj cijeni bitke za Verdun treba posjetiti Douaumontsku kosturnicu koja je dovršena 1932. godine. Ta masivna siva građevina dominira okolicom i pomalo podsjeća na bunker ili tvrđavu, dok je njezin zvonik svjesno izgrađen u obliku granate. U njoj se nalaze ostatci najmanje 130 000 neindentificiranih vojnika s obiju strana. Zidovi glavne prostorije ispunjeni su kratkim uspomenama na pojedine poginule u bitci koje su im posvetile njihove obitelji. Teško je na papir staviti dojam koji je kosturnica ostavila na moje prijatelje i mene.
Iz nje sam izašao stisnuta grla i osjećajem dubokoga, sveobuhvatnoga gubitka. Na tom mjestu, opterećenom tolikom koncentracijom smrti, tragedija verdunske bitke još se osjeća u zraku. Ono što je utješno jest da su mržnja i osvetništvo nestali. Između kosturnice i vojnoga groblja nalazi se točka gdje su 1984. godine francuski predsjednik Mitterrand i njemački kancelar Kohl simbolično pružili jedan drugom ruku prijateljstva. Francusko nacionalno nasljeđe u Verdunu je danas skladno nadopunjeno univerzalnom antiratnom porukom. Francuska, njemačka i europska zastava na mnogim su mjestima izvješene zajedno. To nije umjetni trend stvoren od strane visoke politike. Posjetitelji u velikom broju dolaze s obiju strana granice. Francuski srednjoškolci i njemački umirovljenici ne obraćaju pažnju jedni na druge. Francusko osoblje, zavarano mojom teutonskom fizionomijom, ljubazno mi je pokušavalo dati upute na njemačkom. Ne znam što bi na to rekli vojnici koji su se prije gotovo sto godina žestoko borili, krvarili i umirali za svaki pedalj verdunskoga bojišta. Nadam se da bi odobrili namjeru svojih potomaka da na temelju njihovih žrtava izgrade bolju budućnost.
Prvi put u povijesti planirane su i sustavno izvršavane zračne operacije
Do 1914. godine većina visokih časnika europskih sila smatrala je zrakoplove skupim novotarijama od nikakve vojne vrijednosti. Stvari su se počele mijenjati već u prvom mjesecu rata kada su francuski zrakoplovci skupili korisne informacije o pokretima njemačkih vojski i time pomogli pripremi protuudara na Marni. Nakon stabilizacije bojišta zrakoplovi su i baloni sve više preuzimali vitalan zadatak navođenja topničke vatre, a uskoro su počele i borbe u zraku. No upravo su kod Verduna zračne operacije prvi put u povijesti planirane i izvršavane sustavno, kao značajan dio ukupne bitke. Nijemci su pred napad koncentrirali 168 zrakoplova, 14 izviđačkih balona i četiri cepelina, ostvarujući početnu brojčanu nadmoć od otprilike 5:1. Osim navođenja vlastitoga topništva, planirali su potpuno zavladati zračnim prostorom nad svojim postrojbama podijelivši ga u veliki broj malih sektora u kojima su neprestano trebala ophoditi po dva zrakoplova. Plan se pokazao promašajem jer su njime raspoložive snage raspršene na male skupine i vezane za defenzivne ophodnje, a inicijativa je uvelike prepuštena protivniku. Francuzi su ju sa žarom prihvatili. Za tjedan dana prebacili su na verdunski sektor šest lovačkih i osam izviđačkih eskadrila, ukupno 120 strojeva, pokazavši veliku operativnu pokretljivost i logističku fleksibilnost svojih zračnih snaga. Do sredine travnja koncentrirali su 226 zrakoplova i stvorili brojčanu prednost koju nisu ispuštali do kraja bitke. Na proljeće su u značajnijem broju pristigli lovci „Nieuport“ 11, koji su okončali višemjesečnu tehničku nadmoć njemačkih „Fokker Eindeckera“. Francuzi su nad Verdunom okupili i najbolje pilote. Njih je šezdesetak zrakoplovni zapovjednik sektora zatražio ponaosob. Usprkos koncentraciji poznatih asova s obiju strana, Verdun je označio kraj dotadašnjega individualizma u zračnim borbama. Sve se više letjelo i borilo u formacijama, a izviđački zrakoplovi često su dobivali višestruko brojniju lovačku pratnju. U kasno proljeće Francuzi su u potpunosti osvojili zračnu nadmoć. Njihovo izviđanje i topničko navođenje time je znatno poboljšano, a njemačko otežano, što je dalo značajan doprinos francuskoj pobjedi.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2012.