Tridesetogodišnji rat

Moj razvojni put neškolovanog slikara ima četiri odrednice bez kojih ne bih bio ovo što sam danas. To su ljubav prema crtanju, odrastanje uz čitanje knjiga, školovanje i životno iskustvo. Crtanje me privlačilo oduvijek. Roditelji su znali da me bez problema mogu ostaviti samog u kući, ako pred mene stave hrpu praznog papira (ne za drapanje i izradu aviona) i olovke. Mogao sam šarati satima. U školi, posebno kao gimnazijalac, nisam imao nijednu bilježnicu s istim brojem listova kao kada je kupljena. Naslikano je završilo u smeću ili poklonjeno, a ja sam svako malo bio u knjižari. Zahvaljujući upornosti naučio sam ono što nisam imao priliku postići školovanjem. Rastao sam u jednom posve drukčijem vremenu, bez elektronike, uz crnobijeli televizor. Čitali smo knjige i strip-revije. Henryk Sienkiewicz i njegovi „Križari“, trilogija „Pan Volodiovski“, „Potop“ i „Ognjem i mačem“, J. F. Cooper i „Posljednji Mohikanac“, W. Scott i „Ivanhoe“, Z. Grey, K. May, E. M. Remarque, A. Mac Lean i „HMS Ulysses“, W. Ott i „Morski psi i male ribe“, pa stripovi kao „Princ Valiant“, „Karl Viking“, „Kroz minula stoljeća“ i dakako neizostavni J. R. R. Tolkien s „Gospodarem prstenova“ vodili su me u svijet heroja i romantike.