Hrvatski plemić i vojskovođa Josip Kazimir Drašković, koji je umro 9. studenog 1765. u Klenovniku, vjerojatno bi zbog porijekla i sposobnosti u životu postigao najviše časti i službe da se nije fatalno zaljubio. Kao sin hrvatskoga bana Ivana V. Draškovića naslijedio je grofovsku titulu i brojne posjede. Još kao mladić stupio je 1734. u vojnu službu te sudjelovao u ratu protiv Osmanlija (1736–39) u Srbiji i Vlaškoj. Nakon sklapanja mira tijekom službe u garnizonu u Slovačkoj smrtno se zaljubio u Suzanu Malatinski. No problem je bio što je Suzana bila protestantica i, što je još gore, bila je udana i nije bila plemkinja. No sve to nije ju spriječilo da postane grofica Drašković. Kako bi zadobio njezinu ljubav, Drašković je kupio rastavu braka od Suzanina supruga za kapetanski čin, a kako bi utvrdio njezino navodno izgubljeno plemenito porijeklo, angažirao je zagrebačkog kanonika Adama Baltazara Krčelića.
No unatoč Krčelićevim istraživanjima, obitelj Drašković bila je šokirana, a protiv tog braka negodovao je i bečki dvor. Iako je veliki društveni skandal naškodio njegovoj briljantnoj vojnoj karijeri i onemogućio mu društveno, političko i vojno napredovanje, Drašković, čini se, za to uopće nije mario. Suzana se ubrzo doselila u Varaždin u palaču Drašković gdje se pročula po balovima i krabuljnim plesovima. Ipak, zahvaljujući svojoj hrabrosti tijekom Rata za austrijsko naslijeđe (1740–1748) Drašković je 1745. postao potpukovnik u 32. pješačkoj pukovniji, s kojom ratuje u Italiji kraj Col d’Asieta, a 17. veljače 1748. obranio je položaj kraj Campo Freda. Poslije rata 1749. imenovan je pukovnikom 37. pješačke pukovnije, a u listopadu iduće 1750. godine general-bojnikom. U nekoliko dana ožujka 1755. Drašković je suzbio seljačku bunu u Podravini te oštrim mjerama uspostavio mir na području selâ Selnica, Mali i Veliki Otok, Kutnjak i dr. Sljedeće je godine izabran u odbor za izradbu stalnog urbara te imenovan velikim županom Križevačke županije. U Sedmogodišnjem ratu (1756–1763) Drašković se istaknuo u Bitki kraj Lovosica u listopadu 1756. vodeći krajišnike. Nakon austrijske pobjede nad Prusima kraj Kolina u lipnju 1757, ometa povlačenje pruske vojske, a bori se u Bitki kraj sela Moys kraj Görlitza u rujnu iste godine. Za zasluge u obrani Olomouca u lipnju 1758. dobio je Mali križ Reda Marije Terezije i bio promaknut u čin podmaršala. U daljnjem ratovanju zauzima tvrđavu Glatz (Kladsko) u srpnju 1760. i sudjeluje u Bitki kraj Torgaua u rujnu iste godine.
Sljedeće 1761. godine istaknuo se u zauzimanju Schweidnitza (Rwidnica), gdje su ga Prusi zarobili u ponovnoj bitki 1762. Već sljedeće godine oslobođen je iz zarobljeništva, a 26. veljače promaknut je u čin generala topništva (»Feldzeugmeister«) te je imenovan zapovijedajućim generalom u Sedmogradskoj (Erdelj). Tom prilikom odlikovan je Velikim križem Reda Marije Terezije. Unatoč veliku nasljedstvu i istaknutoj vojnoj službi, Josip Kazimir Drašković umro je ostavivši velike dugove. Prizori bitaka i opsada iz Sedmogodišnjeg rata u kojima je sudjelovao prikazane su na zidnim slikama obiteljskog dvorca u Brezovici kraj Zagreba.