Sredinom 19. stoljeća Velika Britanija je sa samo 5000 činovnika i 70-ak tisuća vojnika, mahom Indijaca, držala u pokornosti cijeli indijski potkontinent koji je tada imao oko 350 milijuna stanovnika. Indija se sastojala od 600 vazalskih feudalnih državica suprotstavljenih interesa te dijelova pod kontrolom Istočnoindijske kompanije.
Cijeli prostor tako su nadzirale i iskorištavale kolonijalne vlasti. I feudalne glavare i široke indijske slojeve s vremenom je obuzelo snažno protubritansko raspoloženje. Posebno su nezadovoljni bili indijski vojnici tzv. „sepoji“ koje su Britanci podvrgli nemilosrdnoj rasnoj diskriminaciji. Poslije više manjih pobuna 10. svibnja 1857. izbio je masovni ustanak nezadovoljnika koji se za samo tri tjedna proširio na sjeverne indijske pokrajine i središnju Indiju. Britanci su ostali zatečeni. U Indiji nisu imali vlastitu vojsku jer se njihova vladavina temeljila na potpori domorodačkih postrojbi. Trebalo im je vremena da iz Irana i Kine povuku svoje vojnike i pošalju ih u Indiju. U međuvremenu pridružili su im se mnogi feudalni vladari i ratnički narodi poput Sikha i Gurka. Ustanici su u svojim akcijama okrutno poubijali velik broj bijelaca, ali je odmazda bila još strašnija. U pobjedničkom pohodu Britanci su palili sela i pljačkali bogate gradove, masovno vješali ustanike, a neke ubijali topovima tako da bi ih privezali za cijevi. Poslije sloma ustanka Indija je postala krunska kolonija, a engleska kraljica Viktorija svojoj je kruni dodala i carski naslov.
Iako se kolonijalni sustav pooštrio, došlo je do novog buđenja indijske samosvijesti: velika zemlja duhovno je gledala na Zapad i istodobno proučavala samu sebe i svoju bogatu prošlost. U 20. stoljeću Mahatma Gandhi pronaći će nove metode borbe. Umjesto oružja taj je indijski vođa izabrao otpor masovnim neposluhom i prosvjedima, čemu se Britanci nisu mogli oduprijeti. Ipak, tek poslije kraja Drugoga svjetskog rata, 1947. Indija je izborila punu neovisnost.