Za razliku od prilično uvriježenog mišljenja kako je Vijetnamski rat samo sukob koji se odvijao na prostoru Vijetnama 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća, a započeo je vojnom intervencijom SAD-a, pod Vijetnamskim oslobodilačkim ratovima podrazumijevaju se tri rata koji se nadovezuju jedan na drugi gotovo u kontinuitetu (s prekidom samo u razdoblju 1954. - 1960.) i to:
- rat protiv japanskih okupacijskih snaga 1941. - 1945.
- rat protiv francuskih kolonijalnih snaga 1945. - 1954. i
- rat protiv intervencijskih snaga SAD i njihovih saveznika 1960. - 1975.
Antikolonijalni ratovi Vijetnamaca protiv francuskih i američkih snaga trajali su ukupno 25 godina i jedni su od najdužih ratova u XX. stoljeću (zapravo, može se slobodno zaključiti kako se radi o najdužem ratu XX. stoljeća u njegovom neprekidnom trajanju). Tome se još treba pridodati razdoblje II. svjetskog rata, tijekom kojeg je na tom prostoru djelovao vrlo jak pokret otpora protiv japanskih okupacijskih snaga. U tim ratovima angažirani su izuzetno veliki ljudski i materijalni resursi (osobito u zadnjem Vijetnamskom ratu, koji je uključivo i neposredno angažiranje SAD-a).
Preduvjeti za razvoj Vijetnamskih oslobodilačkih ratova stvoreni su u kolonijalnoj ekspanziji početkom XIX. stoljeća, prilikom koje su Velika Britanija i Francuska ovladali velikim dijelom Indonezije, Indokine i Malaje, slomivši moćno Anansko Carstvo i Burmu nizom kolonijalnih ratova. Najveći dio Indokine koji je obuhvaćao teritorij Vijetnama, Laosa i Kambodže postao je francuska kolonija pod nazivom Francuska Indokina, ali već na početku kolonijalnog osvajanja, Francuzi su naišli na odlučan otpor, ustankom u Koshinshini 1868. i pobunom u Hueu (glavnom gradu Anama) 1885. godine. U prvom i početkom drugog desetljeća XX. stoljeća, gerilci Tonkina predvođeni Hoang Hoa Thamom vodili su ogorčene borbe s francuskim kolonijalnim snagama, a val ustanka zahvatio je ponovo Anam i Koshinshinu.