Vijoleta Antolić (6. svibnja 1969. – 29. srpnja 2014.)

Hrvatski branitelji, napose branitelji Vukovara, u šoku su zbog vijesti o pogibiji Vijolete Antolić-Zagrecki koja je jučer poginula u prometnoj nesreći. Vijoleta je simbolizirala brojne žene koje su branile Hrvatsku od velikosrpske agresije. Mnoge od njih pomogle su u obrani djelujući u sanitetu ili logistici. Vijoleta je pak s puškom u ruci branila svoj grad, Vukovar. I to ne u bilo kakvim okolnostima. Majci je ostavila trogodišnje dijete i u rujnu se priključila samostalnoj postrojbi HOS-a koja je netom došla pomoći već okruženom gradu. K tome, borila se na najtežem od svih dijelova bojišnice, na vukovarskom Sajmištu. Iako dočekana sa skepsom, jer HOS-ovci su mislili kako će Vijoleta biti od koristi u pomoći ranjenima, Vijoleta je vrlo brzo pokazala da je sposobna i odlučna. Od suboraca je dobila pušku i oznaku HOS-a i s njima sudjelovala u borbama sve do konačne okupacije Vukovara. U kaosu ratne zbilje izgubila je kontakt sa suborcima koji su se spremali za proboj i u njoj je proradio majčinski instinkt.

Skinula je uniformu, uputila se obitelji u sklonište na Olajnici, potom prema bolnici, gdje su u dvorištu razvrstavali muškarce od žena i odvodili ih na Velepromet. Već šamar i prijetnja kojima je prijeratni kriminalac počastio Vijoletina ranjenog očuha bila je jasna naznaka da slijedi pakao. U predstavi za kamere, „osloboditelji“ su zarobljenike „humano“ nahranili, a zapravo su vrijeme iskoristili da uz pomoć lokalnih prokazivača precizno lociraju buduće žrtve. Sa skupinom od 20-ak žena koje nisu autobusima napustile Velepromet provela je ondje jezovitih tjedan dana. Razdvojili su je od djeteta koje je jedna hrabra sugrađanka uzela na brigu nakon što su histeričnoj Vijoleti prijetili da će ga udomiti u Srbiji. Ispitivali su je i premlaćivali u zloglasnoj sobi smrti te fingirali lažna strijeljanja. Visoki časnik JNA, Makedonac Ljubče Atanasov, prekinuo je torture i stavio je čuvare pred sobu. Ipak, svjedočila je brojnim grozotama; ubojstvima, mučenjima i silovanjima zarobljenih hrvatskih branitelja. Spas joj je donijelo prebacivanje u vojarnu, iako je i tamo bilo selektiranja, odnosno zlostavljanja branitelja. Nakon nekoliko dana zatočeništva u vojarni, s drugim ženama prebačena je u logor u Stajićevo, a nakon Stajićeva u Mitrovicu. Vrlo brzo je ipak razmijenjena, a u Zagrebu je nakon razmjene pronašla dijete.

Nakon oporavka iznova se, od ožujka 1992. godine, priključila 204. A Brigadi Hrvatske vojske. S postrojbom vukovarskih veterana, kao dragovoljka, sudjeluje u obrani Bosne i Hercegovine, tijekom napada JNA na Kupres u travnju i svibnju iste godine. Nakon Kupresa jedno je vrijeme provela iznova na bojišnici istočne Slavonije, sa svojim „Šumarima“ iz 204. brigade, odnosno kao pridružena pripadnica HOS-a Komletinci. Nakon osnivanja, pridružuje se postrojbi 5. gardijske brigade „Sokolovi“. S postrojbom je tijekom 1993. godine prošla zadarsko ratište, odnosno sudjelovala u obrani zadarskog zaleđa. Poslije, i to u nekoliko navrata, s postrojbom je bila aktivna na Južnom bojištu. Vijoleta ima ukupno provedenih 1696 borbenih dana u Hrvatskoj vojsci (oko 4,5 godine). Početkom 1996. godine odlazi u mirovinu u činu narednice i kao hrvatski ratni vojni invalid, što je bila posljedica logora, bolesti i lakših ranjavanja. Iza sebe je ostavila sina Zorana, nekoć trogodišnjaka, kojega je kao majka i Vukovarka branila 1991. godine, te kći Andreju. Ostavila je i velik broj nas koji smo imali čast smatrati je prijateljem. Nedostajat će nam, baš kao i svima koji cijene Domovinski rat i doprinos žena u obrani hrvatske samostalnosti. Počivaj u miru, draga naša Viki.