...Bracanović dolazak Pavelićeve grupe u Leingreith datira u 18. svibnja. Navodi kako su 20. svibnja general Moškov i bojnik Šarić došli "po upute" te da je Pavelić "po Moškovu poslao poruku dr Mačeku, da poradi za hrvatsku stvar". Pavelić se 1. lipnja "prijavio američkim vlastima".
Prema Višnji Pavelić: "Dok je još bio u početku Poglavnik u Langreithu preko uzpostavljene veze, došao je Moškov iz englezke zone sa svojim 'povjerljivim' čovjekom, častnikom, Šarićem. Tom susretu blizu jezera Hintersee kod Langreitha, bila je jedino prisutna naša sestra". Višnja Pavelić prijavu svih novopridošlih „američkim vojnim oblastima" datira na „drugi dan njihovog dolazka". Ako pretpostavimo da je to točno onda bi, prema datumu dolaska grupe koji navodi D. Bracanović, to bio 19. svibnja. Slavko Kvaternik u poslijeratnoj je istrazi izjavio kako mu je Crisomali rekao da je „on sve ukućane uključivo dr. Pavelića, prijavio pismeno sa svim podacima američkim vlastima". Dakle, Pavelić je prvi puta prijavljen pod pravim imenom, međutim ne zadugo.
Višnja Pavelić navodi kako nakon što su 6. lipnja „preko krugovala" čuli vijest o izručenju dijela vlade NDH „nije nam preostalo drugo nego razmišljati kako i kuda udaljiti Poglavnika i naći mu drugo boravište. Na sreću, prijatelj domaćih Austrijanaca, Springet, (...) razumio je stvar i ponudio pronaći po okolišnim brdima drugo boravište za Poglavnika". Prema D. Bracanović, Pavelić je 7. lipnja „rano ujutro otišao" iz Langreitha.
Naime, Pavelić se nije povlačio zajedno s vladom NDH koja se povlačila preko Krapine, Rogaške Slatine, Maribora i Klagenfurta do Turracher Hohe, gdje je prema dogovoru s Nijemcima bio osiguran smještaj u tri hotela za predsjednika vlade Mandića, članove vlade s „njihovim obiteljima, višim činovnicima i pomoćnim osobljem". Dana 14. svibnja članovi vlade koji su bili na Turracher Hohe prijavili su se u zapovjedništvo engleske vojske koja ih je nekoliko dana kasnije zatočila i predala jugoslavenskim partizanima. Većina je početkom lipnja osuđena na smrt. I Krizman potvrđuje da se Pavelić nakon što „su Englezi izručili jugoslavenskim vlastima dio ustaške vlade" smatrao „neposredno ugroženim" te je „sredinom lipnja 1945. iz Leingreitha - nestao. S razvijenim smislom za konspiraciju Paveliću se izgubio svaki trag". Krizman piše o Pavelićevu bijegu iz Langreitha sukladno tadašnjem obrascu komunističke historiografije pa navodi Pavelićevu povezanost „s nekolicinom svećenika i redovnika", skrivanje „po pojedinim austrijskim samostanima", a osim toga Pavelić je „po potrebi navlačio i redovničke halje da djeluje uvjerljivo kao pobožni redovnik". Za navedene tvrdnje Krizman ne navodi nikakav izvor.
Pavelić je na put prema drugom skrovištu išao automobilom „s prijateljem Austrijancem (Mlada Pavelićeva kći Mirjana izjavila je: „Naišli smo na jednog Austrijanca koji je tatu spasio. Za novce", op. A.D.) i našom vjernom Angelinom" (kućna pomoćnica još iz vremena „prve" emigracije u Italiji, op. A.D.). Na putu ih je zaustavila „američka MP patrola" (military police - vojna policija, op. A.D.), te privela radi ispitivanja. Nakon što su im pregledali dokumente, koji su bili krivotvoreni, zaplijenili su im „samovoz" i pustili ih. Trojac je nastavio putovanje kroz šumu do Tiefbrunaua „do kuće jednog seljaka gdje se otac i smjestio". Vezano za krivotvorene dokumente Višnja Pavelić navodi: „Obćina St. Gilgen dobila je kamion našeg poslanstva iz Beča i konzulata u Grazu, a imali su i sve potrebno za pravljenje dokumenata što smo i mi izkoristili za razna imena u izbjeglištvu". Međutim, nije se moglo raditi o „poslanstvu" u Beču, jer (vele)poslanstvo mora biti tamo gdje je sjedište državnog poglavara, odnosno vlade. Izvanredne prilike (kao što je proljeće 1945. u Berlinu) mogu dovesti do faktičkog izmještanja, ali formalno je hrvatsko poslanstvo u Trećem Reichu bilo i ostalo u Berlinu. U memorandumu "Djelatnost ustaša u pokrajini Salzburg" (Ustasha Activity in Land Salzburg) koji su početkom listopada 1945. sastavili američki kontraobavještajci navodi se kako krivotvorene dokumente i dozvole za putovanje izdaje Hrvatski crveni križ.
U nastavku svog svjedočenja Višnja Pavelić svjedoči kako su za vrijeme boravka u Austriji i Pavelić i njegova supruga bili odjeveni kao tipični Austrijanci. Obitelj je redovito održavala vezu s Pavelićem u njegovu novom boravištu, Višnja i njena sestra pješačile su „po okolišnim brdima za tamo i natrag oko 6 - 7 sati". U Tiefbrunnau Pavelić je ostao „sve do mjeseca rujna". Za to njegovo boravište „znala je samo obitelj i pok. prof. Dolores Bracanović". Nekoliko dana nakon što je Pavelić napustio Langreith, „došlo je iz Salzburga vojno izaslanstvo, medju kojima je bio i jedan Srbin u američkoj vojničkoj odori, te su preslušavanjem obitelji i ostalih prisutnih, pravili pritisak da im odkrijemo mjesto Poglavnikova boravišta". S obzirom da se vlasnik kuće u kojoj je do tada stanovala Pavelićeva obitelj vratio i zahtijevao da sve izbjeglice napuste kuću, satnik Messing odredio je premještaj obitelji „u mjesto St. Gilgen na Wolfgangseeu i to u jedan penzion imenom Vila Helene - vlastnice gospodje Ellmauer koji se nalazio dvie kuće udaljen od samog sjedišta američke vojne policije CIC-a, a sve to očito radi toga da nas mogu bolje kontrolirati". Nakon premještaja u St. Gilgen obitelj je „dobila" i novog satnika CIC-a - Johnsona. U prvom razgovoru „upitao je, da li imamo jednu fotografiju otca", a nakon što je „dobro pogledao rekao je: Pa tog čovjeka bi ja mogao brzo i lako prepoznati!". Medutim, Pavelić će prema vlastitoj tvrdnji prilikom promjene skrovišta proći pokraj zgrade CIC-a, očito neopažen i neprepoznat. Slavko Kvaternik u svom svjedočenju navodi da je čuo da je Pavelićeva obitelj smještena u „hotelu na jezeru u mjestu St. Gilgen i da je tamo po amerikanskim vlastima u mjestu internirana, ali da se smije slobodno kretati". Višnja Pavelić navodi da su, osim njene obitelji, u St. Gilgenu bili smješteni „u jednoj prizemnoj sobi (...) gospodja Turina sa kćerkom, dok je ministar dr. Turina ležao bolestan u bolnici".
cetnik sa amerima..ahahahhaha