Vukovar: Čimbenici bojišta

Vojnogeografski elementi obrane

Foto: Dean Čanić
Vojnogeografski elementi obrane
30.10.2014.
u 09:53
Zemljište i reljef, urbana morfologija, prijeratni demografski i etnodemografski okvir, udaljenosti kao bitni prostorni element obrane...
Pogledaj originalni članak

U geostrategijskom se smislu „Vukovarska bitka“, kao prijelomna bitka hrvatskoga domovinskog i obrambenog rata, koja je i u vojnom i u političkom smislu utrla put hrvatskoj neovisnosti, može promatrati u užem i širem smislu. U širem smislu ona obuhvaća sva vojna događanja i borbena djelovanja na području bivših općina Vukovar, Vinkovci i Županja (danas je to područje Vukovarsko- srijemske županije), jer je taj prostor u kasno ljeto i jesen 1991. činio jedinstveno istočnoslavonsko bojište na kojemu su se odvijala intenzivna borbena djelovanja, s velikim brojem sudionika, visokim ljudskim gubitcima i u pojedinim dijelovima područja kataklizmičkim materijalnim razaranjima. Riječ je o prostoru koji se prostire na 2448 četvornih kilometara i na kojemu je prema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva 1991., u 84 naselja živio ukupno 231 241 stanovnik. U užem smislu „Vukovarskom bitkom“ možemo nazvati i obranu samog grada Vukovara čije se “unutarnje“ integralno bojište prostiralo unutar granica naselja Vukovar i Bogdanovci, ukupne površine 80,3 četvornih kilometara i gustoće naseljenosti 1991. od 570 stanovnika na četvorni kilometar, dok je “vanjski“ ili rubni dio bojišta obuhvaćao teritorij naselja koja čine sjeverozapadni, zapadni, južni, jugoistočni i istočni prsten oko grada Vukovara (i naselja Bogdanovci), ukupne površine 222,6 četvornih kilometara i gustoće naseljenosti od 85 stanovnika na četvorni kilometar površine. Ukupna površina tako uokvirenog Vukovarskog bojišta iznosila je 302,9 četvornih kilometara. Prema popisu stanovništva iz 1991. u 13 naselja (Vukovar, Bogdanovci, Borovo, Vera, Trpinja, Bobota, Bršadin, Lipovača, Pačetin, Negoslavci, Sotin, Petrovci i Grabovo) koja su činila jedinstveno Vukovarsko bojište živjelo je ukupno 64 612 stalnih stanovnika, s prosječnom gustoćom naseljenosti od 213,3 stanovnika po četvornom kilometru.

Dakle, u “unutarnjem“ krugu Vukovarskog bojišta svega nekoliko mjeseci prije rata popisano je 45 472 stanovnika (71 posto), a u “vanjskom“ krugu 18 860 osoba (29 posto). Prema vojnoj teoriji četiri su osnovna faktora borbenih djelovanja. To su ljudski (demografski) faktor, materijalno-tehnički faktor te prostor i vrijeme. Sva se četiri faktora međusobno prožimlju i nalaze u uzročno-posljedičnoj povezanosti. U smislu vojno- geografskih činitelja posebno se ističu ljudski faktor i prostor, kojega zapravo promatramo ne samo kao prirodno-geografsku nego i kao društvenu kategoriju nastalu i oblikovanu radom čovjeka. Vojno-geografska dimenzija prostora podrazumijeva, dakle, njegove fizičko-geografske, društveno- ekonomske, demografske, društveno-političke, urbanističko- arhitektonske i druge karakteristike. U ovom ćemo osvrtu upozoriti na zemljište i reljef kao bitnu karakteristiku i odrednicu Vukovarskog bojišta, na urbanu demografski i etnodemografski okvir bojišta te na udaljenosti kao bitnog prostornog elementa i čimbenika obrane Vukovara. Zemljište kao vojnogeografska odrednica ili element rata, tj. planiranja i vođenja borbenih djelovanja (vojnih akcija i operacija), vrlo je složeno. Tek se podrobnom analizom mogu objasniti svi vidovi uzročno-posljedične povezanosti prirodne sredine, čovjeka i vojnih operacija kako na taktičkoj tako i na višoj, strateškoj razini vođenja rata.

Iz vojne je teorije poznato da je zemljište kao odrednica borbenih djelovanja određeno sljedećim elementima: geografskim i geoprometnim položajem, geografskim smještajem i topografskim značajkama, geomorfološkim (reljefnim) obilježjima, klimatološkim, hidrogeografskim i pedološko-vegetacijskim karakteristikama te naseljenosti i urbano- ruralnom morfologijom. S obzirom na rečeno, Vukovarsko bojište imalo je sljedeća osnovna obilježja. Prvo, geografski i geoprometni položaj kao i druge prirodno-geografske značajke Vukovara i vukovarskog kraja, određeni su (a) njegovom položenosti uz desnu obalu Dunava, na mjestu gdje se njegov tok iz pravca sjever-jug premješta u pravac zapad-istok; (b) pripadnosti ravničarskom i nizinskom segmentu hrvatskog panonskog prostora te (c) graničnim karakterom cijeloga kraja, čija sjeveroistočna i istočna međa čine ujedno i granični pojas prema Republici Srbiji. Drugo, grad Vukovar i njegova okolica nalaze se u svojevrsnom susretištu/ križištu triju velikih prirodno-geografskih cjelina Europe – Podunavlja, Dinarida i Balkana, što mu daje prvorazredno geoprometno i geopolitičko značenje, jer su se upravo ovim prostorom zbog njegove reljefne otvorenosti i riječnih tokova pružali i danas se pružaju najpovoljniji prometni koridori u povezivanju srednje-europskog i jugoistočnoeuropskog prostora i dalje prema Maloj Aziji i Bliskom istoku. U tom je smislu osobito važan vojnogeografski element rijeke Dunav jer se kontrolom obiju njezinih obala postiže značajna geostrateška i geopolitička prednost. A to je, među ostalim, srbijanski agresor želio postići zauzimanjem Vukovara, kao jedine izgrađene i potrebnom infrastrukturom opremljene hrvatske riječne luke na Dunavu. Treće, geografski smještaj i reljefne značajke Vukovara i njegove okolice također su bile bitan vojnogeografski element obrane Vukovara 1991. godine. Naime, središnji, južni i jugoistočni dio Vukovara smješten je na rubu Vukovarske lesne zaravni, koja s prosječnih 108-110 metara nadmorske visine dominira nad zapadnim i sjeverozapadnim dijelom Vukovara koji u reljefnom smislu pripada nizini i poloju rijeke Vuke (Vučanska nizina), s prosječnih 87-88 metara nadmorske visine.

Sjeverno krilo lesne zaravni (Vukovarski strmi lesni odsjek) blago je nagnuto prema Dunavu. Korito rijeke Vuke, pružajući se smjerom zapad-istok, usijeca se u urbano tkivo grada te ga dijeli na topografski viši i reljefno složeniji stari i topografski niži i reljefnim karakteristikama jednostavniji novi dio Vukovara. Upravo ta, naizgled mala, ali ključna razlika u nadmorskoj visini i geomorfološko- pedološkim značajkama između “starog“ i “novog“ Vukovara, kroz povijest je utjecala na oblikovanje jedinstvenog urbanog tkiva i urbane morfologije grada. Treba naglasiti da je značajno utjecala i na intenzitet i smjer borbenih djelovanja u gradu i njegovoj okolici u ljeto i jesen 1991. godine. Naime, konfiguracija terena Starog Vukovara, koju u mikroreljefnom smislu karakteriziraju manje lesne terase (visoravni) između kojih se pružaju uske provalije i vododerine, u narodu poznate kao „surduci“, usmjerila je i osnovne pravce proboja JNA i srpskih paravojnih postrojbi s rubova grada prema središtu, kao i smanjeno korištenje materijalno-tehničkih sredstava, napose oklopnih/tenkovskih snaga, a na taj je način i odredila osnovni koncept odsudne i aktivne obrane tog dijela grada („borba za svaku kuću“). U tom je smislu obrana Starog Vukovara, koliko je to god bilo moguće, pokušavala “kanalizirati“ pravce nastupanja srbijanskih oklopnomehaniziranih snaga te ih prisiljavati na, za njih, vrlo nepovoljne bliske ulične borbe. Reljefno bitno otvoreniji dio grada koji se nalazi u nizini, a dijelom i u poloju rijeke Vuke, generalno uzevši, bio je pogodniji za uporabu vojne tehnike s kojom je raspolagala JNA i pobunjeni Srbi, a time i teže branjiv dio grada. No i ovdje je dijelom pošumljen (Adica), dijelom zamočvaren (zbog meandriranja rijeke Vuke), a dijelom urbanizirani dio prostora Vukovarskog bojišta otežavao korištenje oklopnih i mehaniziranih snaga te je braniteljima i na ovom dijelu bojišta uspjelo ratnom vještinom te snalažljivosti i motiviranosti usmjeriti osnovne pravce srpskih napada te ih navesti na teške ulične borbe u kojima tehnička nadmoć napadača i brojnije ljudstvo ne znače uvijek i njihovu prednost u vođenju akcija. Može se zaključiti da je zemljište kao fizičko-geografski čimbenik imao važnu ulogu u obrani Vukovara 1991. godine.

Hrvatska je ralne fizionomije; (2) Novi Vukovar koji se na kontaktu poloja i nizine Vuke i Dunava planski razvija od 18. stoljeća; (3) Borovo naselje koje nastaje početkom 1930-ih godina u do tada uglavnom slabo napučenoj nizini rijeke Vuke planskom izgradnjom oko novoizgrađenog industrijskog središta; (4) Lužac, nekadašnja Eltzova pustara koja je preko lučke i skladišne zone Vukovara (na spoju Borova naselja i Novog Vukovara) “srasla“ s vukovarskim urbanim područjem. Pružanje ulica i urbana izgradnja izravno su ovisili o komunikacijama, a one su bile određene konfiguracijom terena, naročito u starom dijelu Vukovara. Gustozbijene kuće, krivudave i mjestimično uske ulice predstavljale su prilično zahtjevan teren za odvijanje borbenih akcija, kako za napadača tako i za obranu. Zbog toga je u dijelu Starog Vukovara (Sajmište) vidljivost i prohodnost bila otežavajući čimbenik za nastupanje srpskih snaga. Tomu su pogodovala i značajna ratna razaranja stambenih i drugih objekata što jezapriječilo komunikacije i usporilo napredovanje srpske tehnike. Vjerojatno najnepovoljniji čimbenik obrane grada bio je smještaj mirnodopske vojarne JNA koja se nalazila prilično duboko u urbanom tkivu Starog Vukovara te je na taj način bila ključna točka iz koje su kretali pješački (dijelom i oklopno-mehanizirani) napadi srpskih snaga.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.