Pretposljednjeg dana mjeseca siječnja 1933. godine, nakon dvanaest godina političke borbe u političkom i gospodarskom košmaru Weimarske Republike, stvorene u prosincu 1918. na ruševinama nekada moćnog Njemačkog carstva, Adolf Hitler iz ruku predsjednika države i vrhovnog zapovjednika, posljednjeg zapovjednika carske vojske i pobjednika u bitci kod Tannenberga u kolovozu 1914., generalfeldmaršala Paula-Wilhelma von Hindenburga, dobiva mandat za sastavljanje nove vlade Reicha. Ovim činom počinje razdoblje od 12 godina u kojima će se od Reichswehra (doslovno „Državna obrana“, naziv za oružane snage Njemačke od 6. ožujka 1919. do 16. ožujka 1935., koje su činile Reichsheer – državna vojska i Reichsmarine – državna mornarica) sa 100 000 ljudi od toga 4000 časnika, bez oklopništva, teškog topništva, ratnog zrakoplovstva, velikih brodova i podmornica, u roku od samo šest godina, stvoriti najmoćniji vojni sustav u povijesti ratovanja.
Za navedeno nije bilo dovoljno samo šest godina, naravno, „tajni sastojak“ ležao je u vojnoj tradiciji i mentalitetu časnika i običnih ljudi, koji će ubrzo opet postati vojnici. Vojnu tradiciju, neraskidivo povezanu s usponom dinastije Hohenzollern i pruskom kneževinom, a potom kraljevstvom, najbolje oslikava uzrečica: „Pruska nije bila država s vojskom, nego vojska s državom“. Kapitulacija u studenom 1918., a potom prihvaćanje “uvjeta“ Versajskog mira (u Njemačkoj je korištena riječ „Diktat“), djelovala je ponižavajuće za društvo u cjelini, a razorno za carske oružane snage. Novoproglašenu demokratsku republiku vojska nije nikada prihvatila, živjela je s republikom u stanju podnošenja, čekajući svoj trenutak.