Za Tvrtka Jakovinu Nijemci su bili nacisti i prije pojave nacizma

Povjesničar Tvrtko Jakovina u sinoćnjoj je HTV-ovoj emisiji „Fokus“ ustvrdio da Njemačka nije bila dovoljno kažnjena Versajskim ugovorom te da je puno gore prošla nakon Drugoga svjetskog rata! Jer, kaže Jakovina, Nijemci se nisu osjećali gubitnicima u ratu! U tome Jakovina nalazi razlog za procvat nacizma u Njemačkoj te zapravo poručuje da su saveznici 1918. godine trebali vojno pregaziti i raskomadati Njemačku. Tada valjda ne bi došlo do pojave nacizma i Drugoga svjetskog rata?

Jakovina ovom izjavom zapravo presuđuje u korist pobjednika i zatvara raspravu oko pitanja o kojemu povjesničari lome koplja cijelo stoljeće. Tko je kriv za Prvi svjetski rat? Jakovina tvrdi da je kriva Njemačka te manipulira činjenicama kako bi opravdao svoju tezu, upravo onako kako to odgovara pobjedničkoj strani te time i sam potvrđuje tako dobro znanu parolu prema kojoj pobjednici pišu povijest! Prije nego što se postigne historiografski konsenzus o tome tko je skrivio Prvi svjetski rat, suludo je, i vrlo zlonamjerno, navoditi da je „slabo“ kažnjavanje Njemačke 1918. uzrokovalo Drugi svjetski rat. Takvom konstatacijom Jakovina zapravo zamagljuje historiografske vidike.

Jakovina bi trebao biti upoznat s odredbama Versajskog ugovora, istim onim odredbama protiv kojih se digla i Velika Britanija, smatrajući ih pretjeranima! Francuzi su 1918. bili žedni njemačke krvi. Zato su inzistirali na drakonskim kaznama s ciljem eliminacije Njemačke kao vojne, gospodarske i političke sile. Zašto se Jakovina ne zapita oko razloga zašto je Njemačka negirala svoju krivnju, koja ni danas nije dokazana? Jesu li Francuzi do 1914. prežalili Alsace i Lorreine? Ili nisu ni nakon 1918. godine? Što bi ostalo od Njemačke da je poštivala odredbe Versajskog ugovora? Je li ih uopće mogla ispuniti?

Pogledajmo koje to uvjete Jakovina smatra preblagom kaznom. Prema uvjetima Versajskog ugovora, Njemačka je morala Francuskoj ustupiti pokrajine Alsace i Lorraine, u sjevernom Schleswigu provesti plebiscit, neke pogranične gradove vratiti Belgiji, morala je dozvoliti da se u području Saara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda, nakon čega je morala provesti plebiscit o konačnoj pripadnosti Saara Njemačkoj ili Francuskoj. Njemačka je morala priznati pripajanje oblasti Pomeranije, Poznanja te Zapadne i Istočne Prusije novostvorenoj državi Poljskoj te joj preko koridora priznati pravo izlaza na Baltičko more prema luci Gdanjsk. To je značilo da se Njemačka morala odreći oko 13,5 posto svog teritorija i oko 10 posto stanovništva, odnosno sedam milijuna stanovnika.

Njemačkoj su oduzete kolonije i stavljene su pod upravu Lige naroda. Mandate nad upravom tih kolonija dobile su države pobjednice. Njemačke kolonije Kamerun i Togo pripale su pod francusku i britansku upravu, dok je njemačka Jugozapadna Afrika predana Južnoafričkoj Uniji. Upravu nad najvećim dijelom njemačke Istočne Afrike dobila je Velika Britanija, a ostatak je podijeljen između Belgije i Portugala. Australija je dobila Novu Gvineju, Novi Zeland otočje Samoa, dok su otoci u Tihom oceanu, sjeverno od ekvatora, pripali Japanu. Ovakvom podjelom njemačkih kolonija najviše su profitirale Velika Britanija i Francuska koje su time značajno povećale svoje kolonijalne posjede.

Od početka 1929. godine Njemačka je odmah morala platiti ratne odštete u iznosu od 20 milijardi zlatnih maraka u robi, a ostatak, kojeg je tek trebalo naknadno utvrditi, morala je isplatiti u idućih 30 godina. Pravi iznos ratne odštete trebala je utvrditi međusaveznička reparacijska komisija do 1. svibnja 1921. godine. Dakle, prema uvjetima nametnutim prvenstveno od strane Francuske, a potom i od ostalih sila Antante, Njemačka bi ratnu odštetu za Prvi svjetski rat plaćala do 1959. godine. Komisija je 1921. Njemačkoj odredila vrtoglavu visinu odštete od 132 milijarde zlatnih maraka. Versajskim ugovorom Njemačka je bila isključena iz najvećih izvoznih tržišta, što je dodatno otežavalo njezin ionako težak položaj. Odštetu koja bi njemačko gospodarstvo, kad bi je ono i moglo platiti, bacila na koljena, pobjednici su planirali podijeliti u omjeru: Francuska 52 posto, Velika Britanija 22 posto, Italija 11 posto, Belgija sedam posto, Japan i Portugal po 0,75 posto te Rumunjska, SHS i Grčka ukupno 6,5 posto. Kao jamstvo izvršenja odredaba Versajskog ugovora pobjednice su predvidjele zaposjedanja lijeve obale i tri mostobrana na desnoj obali Rajne na razdoblje od 15 godina te demilitariziranje Rajnske oblasti do 50 kilometara istočno od rijeke.

Pobjednicima niti to nije bilo dovoljno. Zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je silama Antante morala isporučiti gotovo svu svoju trgovačku mornaricu i za njih svake godine proizvesti utvrđeni broj novih brodova. Njemačkoj je zabranjen uvoz i izvoz oružja, morala se odreći posjedovanja podmornica, a nametnuto joj je i brojčano ograničenje vojske. U kopnenim postrojbama mogla je držati samo 104.000 vojnika i 15.000 vojnika u mornaričkim postrojbama. Ukinuta je vojna obveza, a uveden je sustav popune na dobrovoljačkoj bazi. Ukinut je Glavni stožer i mobilizacijski sustav. Njemačkoj je odobreno posjedovanje samo lakog naoružanja, dok je sav višak naoružanja morao biti uništen. Uz poništenje prijašnjih ugovora, Njemačka je morala priznati novonastale države u Europi i obvezati se da neće pripojiti Austriju te je morala priznati odgovornost za rat i štetu. Njemački car Vilim II. proglašen je krivcem za rat i trebalo mu je biti suđeno kao ratnom zločincu. No nizozemska vlada odbila je njegovo izručenje. Njemačka je Versajski ugovor smatrala diktatom na koji je bila prisiljena pristati, premda nikada nije priznala odgovornost za Prvi svjetski rat.

Za Jakovinu su ti uvjeti slaba kazna za nekoga čija krivnja još uvijek nije dokazana. Jakovini bi trebalo biti jasno da su upravo ti uvjeti doveli do povrede nacionalnog ponosa njemačkog naroda, koji je u kombinaciji s katastrofalnim gospodarskim uvjetima u Njemačkoj nakon rata bio glavni preduvjet jačanja nacionalizma, što je rezultiralo dolaskom nacista na vlast. Ne, Jakovini je ipak jednostavnije svojim selektivnim i nekritičkim pristupom implicirati ideju da su Nijemci bili nacisti i prije pojave nacizma.

Slika: Slika: masovne njemačke demonstracije ispred Reichstaga 1919. protiv odredbi Versajskog ugovora