Kao što je svaki rat jedina prava provjera sposobnosti pojedinih zapovjednika i vojskovođa, tako je i Drugi svjetski rat predstavljao temeljitu provjeru cjelokupnoga časničkog sastava Crvene armije, prethodno ozbiljno osakaćenog Staljinovim čistkama. Velik broj zapovjednika nije se snašao u dramatičnim okolnostima koje su nastupile izbijanjem rata pa ih je dostigla manje-više nesretna sudbina, kao već prethodno navedenog generala Pavlova, dok je kod drugih (poput Žukova) do punog izražaja došao njihov zapovjednički talent i vojno znanje.
Uz Žukova, kao definitivno najboljeg vojskovođu i zapovjednika Crvene armije, veliko ulogu odigrala je skupina tada relativno mladih i energičnih generala među kojima istaknuto mjesto svakako ima Ivan Stepanovič Konjev. Rođen u obitelji siromašnih seljaka Podosinovske regije središnje Rusije (danas Kirovska oblast), Konjev je radio kao drvosječa prije nego što je mobiliziran u ruske postrojbe tijekom Prvoga svjetskog rata. Zahvaljujući iznimnoj osobnoj hrabrosti i prirodnom autoritetu vođe, ubrzo je postao dočasnik, ali je po izbijanju Sovjetske socijalističke revolucije 1917. demobiliziran.
Međutim, već sljedeće godine priključio se boljševicima i na strani Crvene armije sudjelovao u Ruskome građanskom ratu na Dalekom istoku. Njegov tadašnji zapovjednik Kliment Vorošilov, uočio je vojničke sposobnosti Konjeva i njegova mu je potpora pomogla u daljnjoj izgradnji vojne karijere. Velike Staljinove čistke Konjev je preživio zahvaljujući pokroviteljstvu Vorošilova i time što ničim nije doveo u sumnju neupitan autoritet "velikog vođe". S Budjonijem je gajio gotovo jednaku ljubav prema konjima (nakon rata je posjedovao čak i vlastitu ergelu u kojoj je uzgajao iznimna, autohtona čistokrvna grla), ali je za razliku od Budjonija itekako bio svjestan kako je konjaništvu kao velikom rodu vojske definitivno "odzvonilo". Nakon njemačkog napada na SSSR Konjev je preuzeo zapovjedništvo nad 19. armijom i vodio niz vrlo uspješnih obrambenih bitaka, od obrane Smolenska pa sve do moskovskih predgrađa.
Kasnije je zapovijedao južnim krilom sovjetskih snaga u bitki za Kursk te nakon toga preuzeo zapovjedništvo nad I. ukrajinskim frontom. Za svoje zasluge promaknut je u čin maršala Sovjetskog Saveza, a pri kraju rata odigrao je jednu od ključnih uloga u berlinskoj operaciji. Izrazito narcisoidan (nikada nije propustio priliku da se sunča i dobije preplanuli ten, što je smatrao osobito muževnim, a čim je počeo intenzivnije ćelaviti, redovito je potpuno brijao glavu u uvjerenju kako to pridonosi njegovome markantnom vojničkom izgledu) stalno je pazio na svoj vanjski izgled i držao do protokolarnih obveza pa su bile rijetke prilike njegov podređenih u kojima su ga zatekli bez potpune i besprijekorno uređene odore. Osim neosporna vojničkog talenta, Konjev je raspolagao i dosta izraženim diplomatskim sklonostima, zbog čega je bio nakon rata postavljen za zapovjednika sovjetskih okupacijskih snaga u Istočnoj Njemačkoj, a kasnije i za visokoga savezničkog povjerenika za Austriju, pri čemu je gotovo jednoglasno dobio suglasnost i svih zapadnih saveznika antifašističke koalicije. Nakon Staljinove smrti, Konjev je postao jedan od ključnih saveznika Nikiti Hrušćovu u njegovu obračunu sa staljinističkim strukturama u državnom aparatu, a posebno šefom tajne službe Lavrentijem Berijom.
Krajem 1956. imenovan je zapovjednikom udruženih snaga zemalja Varšavskog ugovora i na toj dužnosti neposredno je zapovijedao postrojbama koje su intervenirale na guđenju Mađarske revolucije, što se smatra najvećom "mrljom" na njegovoj vojničkoj karijeri. Naravno, u SSSR-u Konjev je ostao jedan od najvećih vojnih autoriteta sve do svoje smrti 1973. godine.
Mobilizirao vise stotina tenkova na napad na Budimpestu !