Bizantski generali i vladari uglavnom su bili dobro svjesni svih opasnosti i pogubnosti koje leže u vojničkoj i političkoj praksi ako ona naruši zdrav odnos između prikupljanja (prihoda) i preraspodjele (rashoda) ukupnih državnih resursa – brojnosti vojnika, plaća, opreme, opskrbe i tome slično. A ako ne bi bio narušen zdrav odnos prihoda i rashoda – kako u miru, tako i u ratu – proizlazilo je ono dakako najvažnije: sposobnost Carstva da suzbije neprijateljske vojne akcije ili da ono poduzme protuudar ili čak i ofenzivu, ovisno o kontekstu političke i vojne situacije u danom povijesnom trenutku na terenu. Vojnički priručnici i rasprave koji datiraju iz 6. pa sve do 11. stoljeća jasno svjedoče da su Bizantinci itekako bili svjesni postojanja neravnoteže u resursima koja je postojala između njih i njihovih protivnika. Generalima se savjetovalo da ne ulaze u bitku ako uvjeti nisu bili povoljni jer bi to moglo prouzročiti traćenje života i resursa. Uistinu, dominantni motivi u tim djelima bili su ti da Bizantinci koriste što je više izvedivo manevarskih pokreta, rabe taktike kojima je trebalo što više odgoditi protivničke namjere te da upotrijebe zasjede i ostala lukavstva u nepovoljnim situacijama.
Stoga je sasvim izvjesno da je glavni vojni cilj bio pobijediti bez da se odigra ključna bitka. Pobjedu je, stoga, bilo moguće ostvariti kombinacijom dobro pripremljenih i pravodobnih taktika, inteligentno korištenja protivničkih slabosti, karakteristika krajolika i svakako – možda do određene mjere najvažnije – diplomacije. Zbog toga što su ratovi bili skupi, a država je najvećim dijelom svoj prihod dugovala poljoprivrednoj proizvodnji, koja je trebala biti stabilna i neranjiva na brojne prirodne katastrofe kao i na protivničke vojne i ostale aktivnosti, oni su se morali izbjeći – ili barem ograničiti – po svaku cijenu. Drugi jednako presudan čimbenik pri kreiranju imperijalne strategije...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. listopada na svim kioscima!