Omar, nepokolebljivi sljedbenik proroka Muhameda, umro je 644. godine proboden bodežom nekoga nezadovoljnoga iranskog roba za kojeg je zabilježeno da nije imao ni naročitog vjerskog ni političkog povoda. Vatreni šezdesetpetogodišnji Zapovjednik pravovjernih, brade obojene kanom, bio je prvi musliman koji je upravljao nekim carstvom. Njegova desetogodišnja vladavina u svojstvu drugog kalifa „rašiduna“ (bliskoga velikoga Prorokova kruga) bila je značajnija nego što je on sam zapravo shvaćao.
Isprva je instinktivno htio obuzdati svoje vojske iz straha od vojne i moralne katastrofe koja bi se dogodila da je posegnuo za prevelikim zalogajem. Neko vrijeme odupirao se zaposjedanju Irana kako bi sačuvao liniju na Eufratu koja je dijelila „Dar al- Islam“ („Kuću pravovjernih“) i Sasanidsko Carstvo. Kad su glasnici počeli jahati u Medinu noseći vijesti o pobjedama po Iraku, Siriji, Palestini i Egiptu, praćeni silnim konvojima zaplijenjena blaga, zabilježeno je da je Omar zajecao, objašnjavajući zbunjenim prijateljima da Allah „nikada nijednom narodu nije dao [tako] nešto a da to nije prouzročilo međusobnu zavist i mržnju“.
Kako se carstvo širilo eksponencijalnom brzinom, Omarovi pokušaji za obuzdavanjem svojih temperamentnih generala i povrede sustava nadzora nad imovinom što ju je „umma“ naglo zgrnula, proizveli su upravo one rezultate koje je Omar predvidio. Pustinjski narod preplavljen je spektakularnim bogatstvom što se nakupilo u vremenu kraćem od jednoga životnog vijeka. Prihodi od poreza iz prve godine Amr ibn al-Asove namjesničke službe u Egiptu, naprimjer, dosegli su golemih 12,000.000 denara. Budući da se Alahova darežljivost nalazila u polju njegove odgovornosti, Zapovjednik pravovjernih uskoro je postavio ekstremne zahtjeve Amru i drugim amirima tražeći da izvuku od svojih podanika koliko god mogu. „Ja sam trgovac za dobrobit muslimana“, volio je reći Omar...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne Povijesti od 5. lipnja na svim kioscima!