Američko zrakoplovstvo uvijek je bilo jače i sposobnije u zraku. Zračna nadmoć u Sjevernom Vijetnamu trebala je donijeti pobjedu u konačnici. Bilo je ljudi koji su podržavali ideju da se stalno bombardira Sjeverni Vijetnam kako bi uništili cijelu zemlju; Curtis LeMay rekao je da bi SAD trebao pretvoriti Sjeverni Vijetnam u prašinu.
Američko zrakoplovstvo imalo je tri vojarne. Postojale su vojarne u Južnom Vijetnamu, kao što je vojarna Da Nang. Puno različitih aviona letjelo je s američkih nosača aviona blizu Sjevernog Vijetnama, dok su veliki B-52 bombarderi polijetali s baza iz Tajlanda i pacifičkog otočja kao što je Guam.
Na početku kampanje bombardiranja Sjevernog Vijetnama predsjednik Johnson zahtijevao je oprez. Krenuo je u otvoreni rat na sjeveru zbog agresije sjevernovijetnamske vlade te je htio da svijet prepozna visokomoralnu akciju Amerikanaca. Izgubit će podršku javnosti ako bombardiranja počnu nanositi velike civilne žrtve. Nakon što je postalo jasno da bombardiranje vojnih ciljeva nije zaustavilo sjevernovijetnamsku vladu u opskrbljivanju Nacionalnog oslobodilačkog pokreta, počelo se bombardirati sve više različitih ciljeva kao što su mostovi, željeznica i ostala komunikacijska sredstva. Nakon što ni taj pokušaj nije zaustavio Sjever, Amerikanci su se okrenuli „tepih“ bombardiranju svojim B-52 bombarderima. Letjeli bi vrlo visoko te bi onda odbacivali bombe. Bombe bi ostavljale krater promjera 10 metara. Ako je čovjek bio na otvorenom tijekom bombardiranja, valovi od eksplodiranja bombe bacili bi čovjeka u nesvijest ako je bio na manje od kilometar udaljenosti.
Primarni ciljevi bili su Hanoi i Haiphong. Oba grada bila su vrlo dobro branjena te su bombarderi B-52 mogli bacati bombe samo s velikih visina. Između 1965. i 1968. godine više od 1400 američkih aviona srušeno je iznad Sjevernog Vijetnama. Mnogi od njih napadali su Hanoi ili Haiphong. Vojska Sjevernog Vijetnama bila je opremljena ruskim MiG-17 i MiG-21PF lovcima. Međutim, većinu štete napravila je protuavionska vatra. Ruski „SAM-sustavi bili su loši jer su američke protumjere na avionima bile vrlo učinkovite.
Kako bi pomogli svom narodu, vlada Sjevernog Vijetnama sagradila je tisuće malih skloništa protiv zračnih napada (prostora za jedva jednu osobu) u Hanoiu. Kao što se dogodilo u Londonu 1940-ih, tijekom njemačkih bombardiranja, tako je bilo i u Vijetnamu. Što je više Amerika bombardirala Sjever, to je jače rastao moral ljudi.
Sjevernovijetnamci su govorili: „Amerikanci su mislili, ako više bomba bace, da ćemo prije pasti na koljena i predati se. Ali bombe su više ojačale nego oslabile naš duh“.
Cijela operacija bombardiranja sjevera Vijetnama je bila ogroman neuspjeh. Amerika je izgubila ogroman broj aviona da bi uspjela utjerati strah u kosti sjevera ali i da bi prekinula dovod oružja prema gerili koja se skrivala na jugu. Tone bombi su uludo potrošene na bombardiranje gusto naseljenog Hanoi dok se čitava opskrba odvijala na Ho Ši Minovu putu. Pri kraju rata kad su odlučili zanemariti međunarodne zakone da bi direktno bombardirali put uvidjeli su kako je ta mreža postala toliko gusta i organizirana da je ni zračni napadi ne mogu uništiti.