Svetozar Borojević bio je jedan od najsposobnijih austrougarskih zapovjednika u Prvome svjetskom ratu i u povijesti jedan od rijetkih hrvatskih časnika koji su dosegnuli najviši čin – feldmaršala. Rodio se prije točno 160 godina, 2. prosinca 1856. u Umetiću kraj Hrvatske Kostajnice. Nedvojbeno je da je Svetozar Borojević kršten u pravoslavnoj crkvi, vjerojatno parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac, ali on sam je u svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodio da je Hrvat i da mu je domovina Hrvatska. Borojević je bio izdanak onih hrvatskih ratnika koji su sami, zahvaljujući svojim sposobnostima, čvrstini volje i viteškom poimanju časti, od niskog časničkog čina dospjeli do vrha vojničke karijere. Prošao je mnoge provincijske garnizone, borio se 1878. u Bosni i Hercegovini, a u Prvome svjetskom ratu već kao prokušan zapovjednik vodio je najveće formacije austrougarske vojske. Sa 6. korpusom krenuo je na istočno bojište u Galiciju, da bi ubrzo preuzeo zapovjedništvo, u prethodnim bitkama teško načete, 3. vojske. Uspio je ustaliti bojište, odbiti Ruse kod Limanove i osloboditi tvrđavu Przemysl, a u proljeće 1915. kod klanca Dukla držao je položaje sprečavajući prodor Rusa na Dunav. Ulaskom Italije u rat Borojević je isprva zapovijedao 5. vojskom, a zatim od 1917. 1. i 2. sočanskom vojskom. Uspješno je odbio 11 talijanskih ofenziva. Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najvećih vojskovođa u Prvome svjetskom ratu stekavši naziv „Lav sa Soče“. U 12. bitki, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanio strahovit poraz. Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću su donijeli samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine – u novonastalu državu bio mu je zabranjen povratak – zaboravljen je živio sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca. „Lav sa Soče“ umro je u Klagenfurtu 1920. od posljedica moždanog udara. Pokopan je na bečkom groblju.
Feldmaršal Svetozar Borojević, ta talijanska noćna mora, zasluženo je nosio nadimak "Lava sa Soče", a danas bismo ga mogli nazvati „zaboravljenim lavom“. Premda se trebamo zapitati koje bi sve hrvatske teritorije Italija nakon rata dobila da naš Lav nije zaustavio njezinu vojsku na rijeci Soči? Teško u povijesti nalazimo vojsku koja je tijekom cijeloga rata ratovala na tako maloj bojišnici, pretrpjela goleme žrtve, a zauzela tako mizerne teritorije kao što je to bila talijanska vojska u Prvome svjetskome ratu. Ali, Italija danas slavi, i to ne svoje pobjede, već sretnu okolnost što se našla na pobjedničkoj strani. Hrvatska je bila na gubitničkoj strani, a pobjednik je učinio sve da njezini ratni velikani, skupa s desecima tisuća hrvatskih žrtava, budu prepušteni zaboravu. Prošlo je cijelo stoljeće u kojemu Hrvati nisu smogli snage prepoznati svoje velikane i žrtve te im dostojanstveno odati zasluženu počast i obilježiti stogodišnjicu Velikog rata kako to priliči kulturnim narodima.
Ko su bili pretci Svetozara Borojevića , najbolje govori činjenica da je više desetina njegovih Borojevića, kao i više desetina Kovarbašića , iz porodice njegove majke Stane,bilo ubijeno u Jasenovcu.Za upravu Jasenovca nije bilo sumnje ko su Borojevići iz Knezovljana.Istoriografii imaju sumnju u neke podatke iz njegove prepiske,jer mu je ađutant bio Slavko Kvaternik i sumnja se da je neka pisma u Svetozarovo ime pisao Kvaternik.Inače u arhvu Srbije je sačuvana njegova molba da bude primljen u vojsku Kraljevine SHS u činu feldmaršala(vojvode),ali na insistiranje nekih oficira Hrvata ,koji su primljeni u vojsku Kraljevine SHS sa činovima iz austrougarske vojske,nije primljen,a neistina je da on taj prijem nije tražo,kao što tvrde neki novinari.Nadam se da nikoga nisam uvredio iznošenjem ovih činjenica,koje se mogu dokumentovati i za koje postoje verodostojni izvori.