Kad je HV oslobodio Knin, u ladici ratnog zločinca Mile Martića pronađeni su i dokumenti Blage i Roberta Zadre. Teško je znati o čemu je Martić mislio kada bi, otvarajući ladicu, gledao fotografije mrtvoga Blage Zadre i njegova sina. Možda se, kada bi ga uhvatili strahovi za sudbinu “najzapadnije srpske zemlje“, samo želio još jednom uvjeriti da su otac i sin Zadro mrtvi, kako bi odagnao strahove. Ili se naprosto po tko zna koji put htio uvjeriti da su Šljuka, kodno ime Blage Zadre, i njegov sin, zapovjednik tamo nekog „Turbo voda“, mrtvi. I to oni koji su toliko tenkova uništili i toliko poteškoća zadali njegovoj, Martićevoj srpskoj vojsci, u Vukovaru. Dvadeset je godina prošlo od bitke za Vukovar u kojoj je slomljena glavnina snaga agresorske JNA i četnika. Iako je Vukovar 18. studenoga privremeno pao u ruke neprijatelja, danas se može zaključiti da je bitka za Vukovar bila, zapravo, bitka za Hrvatsku. Na dan pada Vukovara, 18. studenoga, prisjećamo se poginulih za domovinu – vojnika, civila i zarobljenika. Prisjećamo se i osoba koje su najzaslužnije za obranu grada. Jedan je od njih prvi hrvatski general Blago Zadro. Legendarni zapovjednik obrane Borova naselja i Trpinjske ceste rođen je 31. ožujka 1944. u srcu Hercegovine, u Donjim Mamićima, u Ledincu. Godine 1954. njegovi roditelji, Mila i Jozo Zadro, odlučili su se preseliti u Vukovar. S djecom su bili podstanari tri godine, živjeli su u jednoj sobi, no držali su se tradicionalnih vrijednosti: rada, vjere, poštovanja drugih i drukčijih. I uspjeli su – izgradili su kuću i podigli djecu.
Budući da su došli u nacionalno izrazito miješanu, politički projugoslavensku sredinu, obitelj Zadro često se našla na meti raznih provokatora, posebno za vrijeme vjerskih blagdana. Dječaku su provokacije jako smetale te je zbog toga ulazio u sukobe sa svojim vršnjacima, posebno kada bi mu netko dobacivao prilikom odlaska na ponoćku ili povratka s ponoćke. Članovi obitelji Zadro išli su čak sedam kilometara do vukovarske crkve sv. Filipa i Jakova. Mladost Blage Zadre također je bila buntovna. Jednom je, 60-ih godina, nakon drugog razreda srednje škole pobjegao preko granice u Austriju. Kada je smješten u azilantski logor, ponudili su mu odlazak u Australiju, ali on je htio u Njemačku. No austrijske su ga vlasti vratile nazad u Jugoslaviju te je morao na odsluženje vojnog roka. U Vukovaru je u to vrijeme, posebno kada je počeo raditi, ulazio u sukobe zbog toga što je mnogima smetalo pjevanje starih domoljubnih pjesama o banu Jelačiću, Vila Velebita i slično. Zadro se smirio 1967. kada je oženio Katicu Soldo, također Hercegovku podrijetlom. Godine 1969. dobili su prvoga sina, Roberta, te preselili u svoju novoizgrađenu kuću u Bosanskoj ulici u Vukovaru. Dugo je vremena Blago Zadro radio u valjari kombinata „Borovo“, socijalističkom divu za proizvodnju dobara od gume i slično. Budući da se u kombinatu „Borovo“ dosta proizvodilo za potrebe JNA i zemalja socijalističkog lagera, poput SSSR-a i Sjeverne Koreje, proizvodne pogone prilično često posjećivao je i Tito. No kada bi Tito došao u kombinat „Borovo“, Blago Zadro morao je van iz kombinata. Dobio bi rješenje za korištenje godišnjeg odmora, a osiguranje bi mu dalo doznanja da se ne vraća u kombinat dok ne ode Titova svita. Zadru je, dakako, takav diskriminatorski odnos vrijeđao i ljutio. Potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina kombinat je „Borovo“ bio u velikoj krizi pa je Zadro predvodio radnički bunt.
Kao jedan od vođa štrajkaškog odbora odrješito se postavio prema režimskom sindikatu, koji je opravdavao sve propuste socijalističkih direktora. Kako je imao ugled kod radnika, uspio je 1990. da se strojevi iz „Borova“ ne odvezu u Srbiju. Međutim, uskoro dolazi do ostvarenja velikosrpskog programa za stvaranje Velike Srbije. Hrvatski se Srbi uz pomoć JNA počinju naoružavati, međutim, ni Hrvati nisu sjedili skrštenih ruku. Poslije osnivanja stranaka, Blago Zadro uključuje se u rad HDZ-a. Osnivao je ogranke HDZ-a po Istočnoj Slavoniji, a predsjednikom HDZ-a u Borovu naselju postao je ožujka 1990. godine. Promijenio je ime svoje Mjesne zajednice „Bratstvo i jedinstvo“ u Mjesnu zajednicu „Alojzije Stepinac“. U svojim govorima na skupovima HDZ-a Zadro je pozivao na suživot. Pozivao je Srbe na poštivanje svoje domovine Hrvatske i njezinog ustavnopravnoga poretka. Kada je bilo jasno da će Srbija i JNA, uz pomoć pobunjenih četnika u Hrvatskoj, napasti Hrvatsku, Blago Zadro počeo je raditi na naoružavanju pričuvnog sastava policije i organizaciji obrane Borova naselja, odnosno Vukovara. Pokolj u Borovu Selu 2. svibnja 1991., kada su četnici masakrirali 12 hrvatskih redarstvenika, označio je početak rata u Istočnoj Slavoniji. Istoga je dana Blago Zadro podigao barikade na Trpinjskoj cesti kako bi zaustavio tenkove i oklopnjake JNA koji su išli prema Borovu Selu da, tobože, uspostave tampon zonu. Nakon pokolja u Borovu Selu, Borovo je naselje sljedećih dvaju mjeseci zapravo bilo pod stalnim nadzorom neprijateljske vatre.
Energičnom je akcijom Blage Zadre 4. srpnja, uz pomoć specijalaca, oslobođeno nekoliko ulica u Borovu naselju čime su do daljnjega stvorene pretpostavke, ne samo za obranu Borova naselja, nego i obranu grada. Agresorske postrojbe (JNA, četnici, Teritorijalna obrana) postupno dovode Vukovar u položaj okruženoga grada kojem su htjeli zadati smrtni udarac općim napadom 14. rujna 1991. godine. No pod zapovjedništvom Blage Zadre pretrpjeli su poraz na Trpinjskoj cesti. U nekoliko dana, koliko je trajao napad, uništeni su desetci tenkova i transportera JNA. Od tada se Trpinjska cesta zove „groblje tenkova“. – Naše snage na Trpinjskoj cesti su pod Blaginim zapovjedništvom na sebe prihvatile borbu, i po dubini Trpinjske ceste uništile neprijateljske snage, – kaže Branko Borković- Mladi Jastreb, jedan od zapovjednika obrane grada. Stoga su Srbi željeli nekako načeti čvrstu obranu koju je Zadro postavio u Borovu naselju. Pokušali su 16. listopada kada je Blago Zadro poginuo. Njegov suborac, Jozo Šego, dobro se sjeća toga dana: – Tu priču ću uvijek pričati i nikada je neću zaboraviti. 16.10. u jutarnjim satima javili su nam da je probijena Vinogradska ulica. Zvali smo preko motorole zapovjednika na željezničkoj stanici i on je rekao da je sve pod kontrolom. Ali, Blago nije vjerovao, morao se uvjeriti da je to sve pod kontrolom. Imali smo osjećaj kao da će se nešto grozno dogoditi, ali nismo znali što. Kao da će nas probiti... I onda smo iz štaba krenuli ja, Mlinarić Marjan-Karonja, Serenče Goran, Gorić Goran, Mlinarić Zvonko-Špenac, koji je poslije poginuo. Kovačić Ivo je ostao u štabu, da koordinira gdje ćemo se s Blagom naći. Njegov sin Tomislav je htio krenuti, ali mu otac nije dao. Tomislav mu je davao zaštitni prsluk, mali kao da je predosjećao, bilo je neko tmurno, ludo vrijeme, nikakvo. Misleći na nas, Blago je rekao ‘Nemaju ni oni prsluk, neću ga nositi ni ja!’ Zatražili smo potporu njegova sina Roberta, koji je zapovijedao Turbo vodom, da krene odmah. Potom smo krenuli prema Jadranskoj ulici. Na ćošku Jadranske i današnje Kraljice Jelene, postavili smo dvojicu – Mlinarić Marinka i Serenče Gorana. Dalje smo nastavili nas četvorica. Na ulazu u Kupsku ulicu, na ćošku s Jadranskom, ostavili smo Mlinarić Zvonka i Gorić Gorana, a nas dvojica smo krenuli do kraja Kupske ulice. Sreo sam tu Šimić Juru, starijeg gospodina, i Mažara Ivicu koji je poginuo. Došli smo do živice i tu smo zastali. Ništa se nije dešavalo. Kako smo imali svoj znak, fućkanje, ja sam zafućkao i javio se. Blago se digao iza živice. Kad se digao, dobio je rafal iz mitraljeza.
Vidio sam da ga je „garonja“ sasjekao po rukama i tijelu. Pao je prema naprijed, a da nije rekao ni ‘a’. Njega su pogodili svi meci, mene nije ništa okrznulo, zalegao sam pored te kuće i čekao dok pucanje ne stane. Morao sam se vratiti nazad, ima tamo jedan kanal... U međuvremenu su već dolazili s druge strane Kupske, iza kuća, Blagin sin Robert i njegova Turbo ekipa. Tada su poginula još tri naša borca. Prije toga je na ulazu u Kupsku poginuo Mlinarić Špenac. Na početku Vinogradske je bio jedan srpski tenk, iz tenka nije pucano. Špenca je pogodio snajperist. Kad ga je pogodio prvi metak, Špenac se uhvatio za jednu banderu, još je bio živ, no dokrajčio ga je drugi metak i samo je pao. Špenac je poginuo na početku Kupske ulice, a Zadro na kraju..., – priča Jozo Šego. Prilikom izvlačenja tijela Blage Zadre članovi Turbo voda morali su pucati sa svih strana. – Dok smo držali paljbu, Šimić Jure i Mažar Ivica su ga vukli. Stavili smo ga nas četvorica na neka nosila i odnijeli u štab, a tamo se dalje borba odvijala. Bio je jedan transporter JNA kod rampe, a tenk je dolje na Jadranskoj.
To je sve uništeno, – priča, među ostalim, Šego. – Kad smo donijeli tijelo u štab na Trpinjskoj cesti, – nastavlja Šego, – položili smo ga na tri stolice. Uvečer toga dana, oko osam sati, odvezena su tijela Blage Zadre i Špenca u bolnicu kod dr. Njavre. Pokopali su ih u jednu grobnicu na starom židovskom groblju, iza bolnice. Smrt je Blage Zadre danima bila stroga tajna. Njegovu smrt tajilo je i zapovjedništvo obrane Vukovara, ali i njegovi suborci i sinovi. Srbi nisu znali da je poginuo. Putem veza tražili su Šljuku, kodno ime Blage Zadre, međutim, svaki put bi dobili odgovor da je na terenu, da spava ili slično. Srbi su znali da je Šljuka onaj koji drži konce u rukama, da on sve organizira. Pa ipak, nakon smrti Blage Zadre obrana se počela polako raspadati. Zadrin sin Robert, legendarni zapovjednik „Turbo voda“, nakon što je pao Vukovar, s još četvoricom prijatelja odlučio je ne predati se. Učinili su pothvat dostojan filmskih scenarija: za nekoliko dana iz zauzetoga grada probili su se na slobodni teritorij, do Nuštra. Dok su se probijali, preko dana bi se pritajili, a preko noći bi išli naprijed, nailazili su na zasjede, međutim, uspjeli su se probiti. Kada se oporavio, Robert je Zadro početkom travnja 1992. želio izvršiti očevu želju da pomogne rodnoj Hercegovini, ako bude napadnuta. Taj je trenutak došao kada su se početkom travnja 1992. počele voditi pripreme za obranu Kupresa. Robert Zadro poginuo je u bitci za Kupres 10. travnja 1992. godine. Sa sobom je, nakon izlaska iz Vukovara, nosio i očevu fotografiju. Tako su i fotografija s Robertovih dokumenata i fotografija njegova oca završile u ladici radnog stola Mile Martića. Njihova su tijela poslije identificirana i pokopana uz sve vojne počasti.
S nama su!