Tri dana nakon zauzimanja Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Korićina, a onda, deset dana poslije, u odlučujućoj bitci, na Rujane i Čelebić. Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Spajanje srpskih snaga na Neretvi dovelo bi u vrlo težak položaj sve Hrvate u Hercegovini, srednjoj Bosni, kao i Dalmaciji. Dubrovnik bi bio doveden u praktički bezizlazan položaj, a deblokada je upravo trebala započeti, piše Dogodilose.com

Crne mambe u Livno su došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nimalo nepripremljen i nagao, naprotiv. Kako su se u Hrvatskoj smanjile borbene aktivnosti potpisivanjem Sarajevskog primirja, 1. pb povučena je iz Sunje na odmor, ali nije dugo mirovala. Intenziviranjem borbi u BiH, sve više pripadnika unutar postrojbe koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su od zapovjednika Jacovića da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i prethodne jeseni u Hrvatskoj.

U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda. Jako dobro naoružana, s kompletnom opremom, tehnikom, prekaljena i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno.

Snagu Mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje prikazuju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao o tome da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu.”

Prvotni plan bio je krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. travnja pao, 16. travnja kolona od 56 vozila iz dugoselske vojarne krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. travnja ušla u Livno. Smjestivši se u Zagoričanima, Taktička grupa preuzima sektor Cincara prema Glamočkom polju, jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja.

Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje Roso i Gotovina. U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu, gdje su pronađene velike količine naoružanja, bunkeri i ratna bolnica. (Da su Srbi uspjeli u svom naumu, zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.)

Upravo na današnji dan 1992. godine, 23. travnja, uslijedio je napad srpskih snaga na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na Livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova i to istodobno na Donje Rujane, na jugu, i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm. Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko polje bilo je doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji.

Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kad se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Jedna tenkovska kolona kretala se južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići-Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se spuštala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte-Vrbica, udarajući na Čelebić.

Nešto iza 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu.

To jutro jedna grupa Mambi krenula je u izviđanje prema Kupresu, dok se druga nalazila u podnožju Cincara na protuoklopnoj obuci. Jacović obavještava ljude na terenu i ne oklijevajući sa 17 ljudi kreće prema Rujanima. Stigavši u Rujane, grupa se suočila s cijelom satnijom tenkova i velikom grupom pješaka i, što je još gore, povlačenjem branitelja s položaja. Kako braniteljima koji su se povlačili nitko nije javio tko im dolazi ususret, zapucali su i prema Mambama, no na sreću bez posljedica. Odmah po dolasku kod Perića kuća razvija se bitka prsa o prsa, Mambe svim raspoloživim sredstvima zastrašujućom žestinom udaraju na četnike i zarobljavaju tenk T55.

Pripadnik 3. Brigade ZNG-a s obližnje uzvisine uništava maljutkom tenk T84 i oklopni transporter M 60. U pomoć pristiže nekoliko pripadnika HOS-a iz Nuštra, uključuje se i 15-ak domaćih boraca, a u sljedećih sat vremena okreće se prema neprijatelju i desetak mambi i 30-ak pripadnika treće bojne. Bitka se okreće. Hrvatski ratnici dobiše krila, demoraliziranima se vratila vjera i crta se počela stabilizirati.

U isto vrijeme grupa Mambi u izviđanju prema Kupresu upada u četničku zasjedu koja je neutralizirana uz pet ranjenih boraca.

Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena, da bi izbjegli moguće eventualne gubitke, Jacović povlači Mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju. U toku sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a Mambe odlaze na zasluženi odmor.

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

Dovoljno je reći da nakon ovog poraza agresor više nije poduzimao ovakva napadna djelovanja na području Livna, a Crne mambe preživjele su još jednu tešku bitku. Naravno da oni nisu nikakvi ”supermeni”, ali tog dana u Rujanima, razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio!

Rezultat uspješne obrane: uništeni tenk T84 i oklopni transporter M60, nekoliko tenkova je oštećeno, zarobljena su dva tenka T55 i T34 te više minobacača. Neprijatelji su potvrdili da je poginulo gotovo stotinu vojnika. Također je zarobljen veći broj vojnika i oficira JNA te, što je najvažnije, održana je lekcija nakon koje se neprijatelj više nikada nije usudio na ovakav proboj prema Livnu!

Sav ovaj nevjerojatan uspjeh Mambe su platile gubitkom jednog suborca, momka iz 3. bojne, koji je stradao u minobacačkoj osveti. Bilo je i nekoliko lakše ranjenih boraca. Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali su hrvatske snage polučile veličanstvenu pobjedu predvođene hrabrim Mambama kojih će se Livnjaci zauvijek sjećati.

Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateške važnosti jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište, te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju.

Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje je živote položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici.

Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja, da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana: ”Komandant po potrebi” ostavio je hvale vrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom Mambi i pomagača sve raspalo:

”Zbog pojave straha, zavladala je panika.” ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štoviše, čuda Božjeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio! U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora