Karabinjeri su bili postrojba teške konjice. Pod pojmom teške podrazumijeva se vrsta konjice koja ima zadatak izravnog udara na neprijatelja na bojnom polju. Francuska je zemlja duge konjičke tradicije. Još od doba Karla Velikoga okosnicu svake francuske vojske činili su oklopljeni konjanici. Kako se razvijalo umijeće ratovanja, sve veća pažnja davana je pješaštvu i lakše opremljenim konjanicima, kao tipovima postrojbi koje je bilo moguće brže opremiti i obučiti, uz bitno manje novčane izdatke nego što je to bio slučaj s teško oklopljenom i skupom plemićkom konjicom. U Francuskoj su sredinom 16. stoljeća opremljeni prvi laki konjanici oboružani karabinom, vatrenim oružjem duge cijevi, ali kraće nego kod muskete i arkebuze. Karabinjerima je isprva bila namijenjena uloga konjičke policije, ali su korišteni i u bitkama. Prvi se puta spominju kod Neerwindena 1693. godine. Luj XIV. pridodaje svakoj konjičkoj regimenti elitnu satniju karabinjera za pružanje vatrene podrške. U to su vrijeme, osim žandara, sve francuske konjičke postrojbe smatrane lakima. Godine 1693. osnovana je samostalna pukovnija karabinjera (četiri eskadrona) pod imenom Corps royal des carabiniers, kojoj je početkom Sedmogodišnjeg rata pridodano još šest eskadrona. Regimentalna baza ustanovljena je u Strasbourgu. Postrojbi je ime promijenjeno u Royal carabiniers de monsieur le Comte de Provence 1758. godine.

Više od pola zaposlenika u ovoj industriji namjerava napustiti radno mjesto u sljedećoj godini