Rasprave održane na zasjedanju Kranjskoga zemaljskog sabora u Ljubljani 21. listopada 1881. godine pružaju iznimno vrijedan historiografski uvid u percepciju žumberačkoga stanovništva od strane istaknutih slovenskih političara i kulturnih djelatnika toga doba – Ivana Navratila i Luke Sveteca. Ivan Navratil (1825. – 1896.) bio je istaknuti slovenski gramatičar, folklorist i dugogodišnji urednik izdanja Slovenske matice, poznat po svojem pionirskom radu na sakupljanju lingvističke i etnološke građe u rodnoj Beli krajini. Njegova veza sa Žumberkom datira još iz 1842. godine, kada je kao mladi pisac osobnim terenskim posjetom istraživao tamošnje krajeve i bilježio jedinstven narodni govor. Svoja je zapažanja o samosvjesnim žumberačkim stanovnicima objavio 1866. godine, a stečeno znanje o terenu iskoristio je i kao zastupnik u Kranjskom zemaljskom saboru. Luka Svetec (1826. – 1921.) bio je slovenski pravnik, književnik, političar i jedan od predvodnika staroslovenske konzervativne političke struje, poznat po beskompromisnoj borbi za prava i službenu uporabu slovenskoga jezika. Njegov je saborski istup ostao jednim od najjasnijih svjedočanstava suvremenika o neraskidivoj hrvatskoj nacionalnoj i jezičnoj pripadnosti žumberačkog stanovništva.
Ivan Navratil u svom je saborskom istupu odlučno postavio pitanje opravdanosti pripajanja Žumberka Kranjskoj. Temeljeći svoje izlaganje na poznavanju lokalnih prilika, istaknuo je: "Jer, ako čovjek pomisli da je tamošnji narod isključivo hrvatski, koji nikada nije imao nikakve veze s Kranjskom [...] koji ima svoju samostalnu općinsku upravu na hrvatskom jeziku, koji ima svoje narodne hrvatske škole, koji ima svoj domaći jezik pri sudu i jednako tako pri političkim vlastima, koji ima svoju vjeru (iako unijatsku), narod čiji župnici ne spadaju pod našu biskupiju, jer imaju svojeg biskupa u Hrvatskoj – ne znam bi li bilo u interesu takvog naroda da odjednom napusti svoje stare običaje [...]".[1]
Navratil je također upozorio na snažan otpor lokalnoga stanovništva prema pokušajima prekogranične agitacije, posvjedočivši zgodom s narodnoga sajma u Dragoševcima, gdje je pokušaj ispitivanja raspoloženja o pripajanju Metliki zamalo rezultirao fizičkim sukobom razgnjevljenoga mnoštva s agitatorom. Pritom je kao ključni politički argument iznio činjenicu da je sam austrijski car osobno dao jamstvo žumberačkom izaslanstvu (deputaciji) kod bana. Prenoseći pred saborskim zastupnicima izravne riječi koje im je uputio car Franjo Josip, Navratil je podsjetio na sudbonosno obećanje koje je zapečatilo političku volju i nepokolebljivost Žumberčana: "Ne bojte se, nećete postati ni Mađari, ni Švabe. Vi hoćete ostati Hrvati, kakvi ste i bili!"
U istom se tonu nadovezao i saborski zastupnik Luka Svetec, koji je s apsolutnom jasnoćom i naglaskom na jezičnu i nacionalnu posebnost ustvrdio da su Žumberčani u svojoj biti izvan svake sumnje dio hrvatskoga korpusa: "Jer ako se doista u stvarnosti zapitamo želimo li cijeli Žumberak, mislim da ćemo najbrže, ako iskreno odgovorimo, reći da ne. Jer Žumberčani su čisti Hrvatje, govore drugim narječjem nego Slovenci, pa se stoga možemo osloniti na to da će, ako ih se pita, reći da žele ostati s Hrvatima."[2]
Sveobuhvatna analiza ovih saborskih istupa iz 1881. godine jasno pokazuje da su suvremenici – uključujući slovenske političke aktere koji su dobro poznavali pogranične prilike – u potpunosti uvažavali činjenicu da su Žumberački uskoci po svojoj tradiciji, jeziku, crkvenom ustroju i političkoj volji činili integralni dio hrvatskoga naroda, čime se u potpunosti odbacuju kasniji konstrukti o navodnoj upitnosti njihovoga nacionalnog opredjeljenja u 19. stoljeću.
Bilješke i izvori
Stenografični zapisnik dvanajste seje deželnega zbora ljubljanskega, dné 21. oktobra 1881., str. 233–234. (Dostupno u digitalnoj knjižnici dLib.si).
Isto, str. 234.
Otvori KEKS Pay
