Kada se govori o brijunskim transkriptima, inkriminiranih putem prvostupanjske haaške presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, uglavnom se odnosi na sastanak proširenog državnog i vojnog vrha Hrvatske, održanog 30. srpnja 1995. godine. Taj će sastanak uvijek ostati kontroverzan, s obzirom na to da je činjenica da su transkripti “dorađivani”, kraćeni, spajani, da su na nekoliko mjesta zamijenjeni govornici i njihove izjave, te da je, u takvoj, probranoj formi bio upućen s Pantovčaka u Haag i kasnije postao ključni dokaz za tezu i presudu o poduzetom “zajedničkom zločinačkom pothvatu”, što će obrane generala i RH morati pobijati u žalbenom postupku.
Taj je sastanak na Brijunima bio održan u svojevrsnoj euforiji, nabijen je vojničkim “hormonima”, a još više političkim. Razumljivo, jer tjedan dana prije Gotovinine su snage poduzele značajne ofenzivne akcije u zaleđu Knina, u BiH, potisnule snage generala Ratka Mladića i došle u pobjedničku poziciju. Bihać je pred padom, međunarodna zajenica lomi se oko davanja zelenog svijetla hrvatskim snagama i postaje jasno da će RH napokon krenuti u oslobađanje okupiranih krajeva.
Međutim, dva tjedna prije ovoga, na Brijunima je održan tzv. prvi brijunski sastanak. Uz predsjednika Franju Tuđmana, sudjeluje isključivo vojni vrh, plus ministar obrane Gojko Šušak. To je, ustvari sastanak na kojemu su se izbistrili vojnički stavovi oko „Oluje“.
