U borbi za vlast u zapadnom dijelu Rimskog Carstva car Konstantin Veliki upustio se, protiv savjeta okoline i s brojčano slabijom vojskom, u sukob s uzurpatorom Maksencijem koji je vladao Italijom i Afrikom. U brzom naletu Konstantin je pregazio Maksencijevu obranu u sjevernoj Italiji i s oko 100.000 vojnika krenuo na Rim. Prema predaji, 27. listopada 312. u noći prije odlučujuće bitke kod Milvijskog mosta nedaleko od Rima, Konstantin je imao viziju križa s porukom „In hoc signo vinces“ – „U ovom ćeš znaku pobijediti“.
Ujutro je izdao naredbu da se Kristov znak stavi na sve zastave i vojničke štitove. Pred neobičnom snagom Konstantinovih legija Maksencije, koji je imao između 75.000 i 120.000 vojnika, počeo se povlačiti. Jedini spas bio je da prijeđe na drugu stranu rijeke Tiber preko Milvijskog mosta. Međutim, drveni most nije mogao izdržati težinu tisuća Maksencijevih vojnika. Uz veliki prasak most se srušio i odnio sa sobom i Maksencija i njegove čete. Poslije velike pobjede Konstantin je postao jedini vladar Zapada i Sjeverne Afrike. Zahvaljujući svojoj viziji koja mu je donijela pobjedu Konstantin je zaustavio progone kršćana i 313. objavio „Milanski edikt“ kojim je tu vjeru izjednačio s rimskim mnogoboštvom.
Poslije je taj rimski imperator pobijedio i suvladara Licinija te je preuzeo svu vlat u Rimskom Carstvu. U povijest je ušao i po tome što je na temeljima staroga grčkog grada Bizantijuma na Bosporu dao sagraditi novu prijestolnicu, nazvavši je „Novi Rim“. Kasnije će taj grad u njegovu čast prozvati Konstantinopol. Konstantin je pokrenuo i mnoge reforme. Civilnu vlast odijelio je od vojne, uredio je solidan novčani sustav, a carstvo je podijelio na četiri prefekture: Istok, Ilirik, Italiju i Galiju. Veliki rimski vladar umro je 337. u Konstantinopolu. Povijesna predaja i mnoge legende učinile su ga uzorom kršćanskog vladara, iako se pokrstio neposredno prije smrti.
