Satnik je, uz desetnika, najstariji hrvatski tradicionalni naziv čina, zvanja, odnosno dužnosti. Javlja se kod mnogih slavenskih naroda: kod Slovenaca kao stotnik, kod Rusa i Ukrajinaca kao sotnik, kod Čeha i Poljaka kao setnik, a satnici su postojali i u srednjovjekovnoj srpskoj vojsci. Značenje mu je jasno – zapovjednik satnije, odnosno stotinu vojnika, a stari su Slaveni dekadski vojni ustroj preuzeli od Rimljana (centurion), odnosno Bizanta (hekatonarch).
Satnik postoji i u Turskoj kao yüzbaşı te u Mađarskoj kao százados; dok su Turci naziv zacijelo preuzeli od Bizanta, Mađari su ga možda preuzeli od Slavena. Prema Ivanu Beucu i Antunu Dabinoviću satnici su za hrvatskih narodnih vladara imali vojne funkcije kao zapovjednici utvrda i vojnih postrojbi, a zatim i kao zapovjednici seoskih područja koja su se grupirala u skupine od po stotinjak kuća, pri čemu su svi seljaci morali obavljati stražarsku službu i biti satniku od pomoći kad god je bilo potrebno. Satnika kao zapovjednika utvrde postavljao je župan. Satnik se javlja i u mnogobrojnim srednjovjekovnim hrvatskim gradskim i općinskim statutima i propisima, pri čemu s vremenom preuzima raznorazne dužnosti, kao što su zapovjednik redarstva, glavar noćne straže, izvršni službenik suda, pa čak i sakupljač poreza ili nadzornik čistoće.
Ne propustite novi broj Vojne povijesti za samo 19,99 kn na čak 84 stranice, od četvrtka 5.6. na svim kioscima!
