U početku rada logora još je donekle i bilo dovoljno hrane, a mogla se i kupiti od lokalnog stanovništva. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, broj i kvaliteta obroka su se smanjili, a stražari su prisvajali pakete hrane koje je logorašima slala ili donosila rodbina. Obroci su se sveli na jedan dnevno, a uglavnom su se jele juhe od krumpira ili graha. Zbog kronične izgladnjelosti, u želji za životom, neki logoraši bili su prisiljeni jesti i travu.
Usto, nedostajalo je i higijenskih i medicinskih potrepština. Masovne zaraze sprječavale su se i suzbijale inzistiranjem na redovitom pranju i šišanju, no stražari su određivali kome će se smjeti pružiti zdravstvena pomoć.
S obzirom na to da se većina zarobljenika iz Danice upućivala u druge logore, nakon najveće ''koncentracije'' sredinom srpnja 1941., broj logoraša pokraj Koprivnice postupno se smanjivao. Početkom 1942. ostalo ih je oko 120, a u ožujku 70, a transportirani su u Staru Gradišku. Danica je nakon toga uglavnom služila za „zbrinjavanje" kriminalaca i ponekog partizana te je s prvim danom rujna 1942. napokon zatvorena.
Nakon što su partizani preuzeli vlast u Koprivnici 1945., prvom zapovjedniku logora Martinu Nemecu je suđeno za zločine koje je počinio i naredio te je javno obješen upravo na području Danice.
Područje logora ponovno je aktivirano po završetku rata 1945. godine te je bilo jedna od postaja križnog puta izbjeglica koje su iz Bleiburga odlazile u Srbiju. Prema nekim tumačenjima, razlog zbog kojeg u Danici nije ubijano u tolikoj mjeri koliko u nekim drugim koncentracijskim logorima, jest neposredna blizina Koprivnice logoru, zbog čega strahote koje su se događale u njemu nisu mogle ostati u tajnosti i izazvale su zgražanje obližnjeg stanovništva, pa su se ustaše morale suzdržavati u nekoj mjeri.
To potvrđuju i Koprivničanci Vinko Zember i Ivan Povijač. Iako su za Drugog svjetskog rata bili tek djeca, njihova sjećanja na to vrijeme ni danas ne blijede. Jasno se prisjećaju kolona logoraša koji su odlazili u logor, zvukova koji su se iz njega čuli, bahatosti ustaških povjerenika i čuvara. U mislima im se okreću slike teškog života u Koprivnici u to vrijeme i beživotnih obješenih tijela na ulicama grada.
Sjećaju se kolone predvođene pravoslavnim popom Marinom koja je iz logora pješačila na javne radove, umornih zarobljenika koji su bili prisiljeni uklanjati brojne protutenkovske rovove u travnju 1941. koji su za Kraljevine Jugoslavije onemogućivali prodor Nijemcima. Sjećaju se i dolaska Nijemaca u grad, ugnjetavanja Židova, oznaka koje su morali nositi i oduzimanja njihove imovine. Pamte i dolazak Ante Pavelića u Koprivnicu 1944. U mislima im se okreću slike teškog života u Koprivnici u to vrijeme i beživotnih obješenih tijela na ulicama grada u proljeće 1945. godine nakon što je pučka škola zbog eksplozije odletjela u zrak.
Vinko se dobro sjeća i noći kada je kao desetogodišnjak svjedočio provali i pljački ustaša u kući svojih susjeda, plača djevojčica i Iešinarenja. Pamti i situaciju u kojoj su njegovu majku uzeli kao taokinju u židovsku sinagogu u jesen 1944. pred najezdom partizana, a on, dječak, molio je za njeno puštanje. Na svu sreću, majka se, iako ranjena, sretno vratila obitelji.
Ivan koji dolazi iz partizanske obitelji, neće zaboraviti koliko je puta krijumčario hranu logorašima u Danici, kao ni dane i noći koje je proveo sam samcat noseći pisma po puteljcima i šumama, kao partizanski kurir, gdje je postao mladić od povjerenja. No ni jedan ni drugi ne mogu se složiti s današnjom slikom nekad stravičnog logora. Umjesto prikladno uređenog spomen-područja i dostojnog odavanja počasti svim nedužnim i tragičnim žrtvama, dio prostora bivšeg koncentracijskog logora danas koristi Podravka – kao parkiralište za svoja vozila.
Na svu sreću, u koprivničkom Muzeju trude se vratiti dostojanstvo Danici. Muzej vodi stručnu valorizaciju o povijesnim zbivanjima, a u dva Podravska zbornika koje izdaje, 2007. i 2008. objavljeni su radovi uglednih povjesničara o logorašima. Ove godine planiran je i završetak monografije. U čast 40. obljetnice početka narodnooslobodilačke borbe, 1981. otvoreno je novouređeno Spomen-područje Danica, no ono je zatvoreno 1991., a sljedeće godine parna lokomotiva s dva vagona koja je prevozila logoraše prebačena je na zagrebački Glavni kolodvor gdje se i danas nalazi.
Pod okriljem Muzeja i Grada, sanirano je divlje raslinje, očišćeni spomenici i uređen dio objekata te su počele pripreme za konzervatorska istraživanja i uključivanje u sustav europskih prostora memorije na žrtve Drugog svjetskog rata. No, uređenje prostora ovisi o financijskim sredstvima kojih uvijek nedostaje.
Kroz logor oko 5600 logoraša
Prema podacima komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 5600 logoraša, od kojih je više od 3000 stradalo, većina u drugim logorima, a ponajprije u Jadovnu, Jasenovcu i Staroj Gradiški, dok je na slobodu pušteno tek petstotinjak logoraša. Od prosinca 1941. muškarci su se upućivali uglavnom u logor Jasenovac, žene i djeca u Staru Gradišku, dok je dio logoraša odlazio u Auschwitz. Tek se pojedinci i manje grupe puštaju na slobodu. Sukladno broju logoraša, zapošljavano je sve više većinom nemilosrdnih stražara – 19. travnja bilo ih je 8, deset dana poslije 42, posljednjeg dana u mjesecu 77, a sredinom svibnja njihov se broj povećao na 122.
Nakon pobjede partizana sve je krenulo boljim tokom. Sinagoga je zabranjena i u njoj su otvorili krojačko poduzeće a židovske tvornice su zaplijenjene u ime naroda. Jedna od njih je i preteča današnje Podravke. Židova je u Koprivnici nešto i ostalo ali su punu slobodu izražavanja i održavanja svoje vjere dobili tek s oslobođenjem Hrvatske od jugo-komunističkog terora.