Jedna od temeljnih značajki japanskog otpora bila je borba do posljednjeg čovjeka. U bitkama za Maršalove Otoke, a posebno u bitki za Saipan, Japanci su koristili taktiku ljudskih metaka. Glavni protagonist takvoga otpora bio je general Ushiroku, koji je nalagao da japanski vojnici moraju biti spremni žrtvovati se za cara. No rad na ustrojavanju samoubilačkih postrojbi vodio je admiral Takajira Onishi, zapovjednik I. mornaričke zračne flote i jedan od admirala koji su uživali ugled u ondašnjem društvu.
Japan se našao u bezizlaznoj situaciji, bilo je sve manje iskusnih pilota, a pošiljke novih zrakoplova nisu stizale na vrijeme. Admiral Onishi zalagao se za udvostručavanje letačkog osoblja koje bi trebalo okrenuti novu kartu u ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Njegova je ideja stvaranja pilota koji će se žrtvovati za cara, tzv. „dobrovoljne postrojbe za smrt“, koja će Amerikance natjerati na povlačenje. Onishi je znao da je ta ideja suluda i neprihvatljiva mnogim admiralima u imperijalnom stožeru, pa je proveo mjesece moralizirajući o opravdavanosti svoje odluke. Japan nije imao jedinstvenu zrakoplovnu službu. Mornarička zrakoplovna služba organizirana je kao sintetizirani odsjek mornarice i japanske armijske zračne službe. Oba su odsjeka razvijali i proizvodili svoje zrakoplove i vlastite programe za obuku. Na zapovjednom vrhu bio je car, koji je kao vrhovni zapovjednik armije i mornarice zapovijedao zrakoplovnom službom kroz različite stožere.
U pregledu povijesti kamikaza i njihovoj promociji u posljednjim godinama rata, kad je bilo očito da će rat biti izgubljen, nezaobilazna su imena petorice mornaričkih časnika: Soemu Toyoda (vrhovni zapovjednik kombinirane flote), Koshioro Oikawa (zapovjednik mornaričkoga općeg sustava), Takijiro Onishi (zapovjednik I. mornaričke zračne flote i „fanatični otac kamikaza“), Matome Ugaki (zapovjednik V. mornaričke zračne flote) i Ryunosuke Kusaka (vrhovni zapovjednik V. mornaričke zračne službe). Japanska je mornarica pionir u organiziranju specijalnih postrojbi, a nedugo zatim isto je napravila i kopnena vojska. Tijekom razdoblja razvitka kamikaza stvoreno je 16 eskadrila (daitai), a sve skupa osam divizija (chutai) letjelica kojima su upravljali piloti kamikaze. Povjesničarka Ohnuki-Tierney govori o 674 tokkótai korpusa formiranih u razdoblju između 21. listopada 1944. i 15. kolovoza 1945. godine. Kamikaza je bio pilot samoubojica koji je letio najčešće u lovačkom zrakoplovu tipa Zero, noseći bombu težine 250 kg ili čak 500 kg, ovisno o kojem se tipu zrakoplova radilo. Kamikaze su najčešće koristile modele: Zero (Mitsubishi, 1940., domet 420 nautičkih milja), Model 96 (Mitsubishi, 1936.), Shiden (Kawasaki, 1941.), Hayate (Nakajima Ki 84, 1944.) i Sauin (Nakajima, 1944. godine). Zrakoplovi u kojima su se nalazili kamikaze bili su opremljeni samo nužnom opremom (nisu imali topove i strojnice na krilima). U svojim kabinama nisu imali radar, koji je jedan od važnih instrumenata za uspješno pronalaženje protivnika na bojnom polju.
Ovo je sad autoplagijat već objavljenog teksta