Proglašenje Mandžukua 18. veljače 1932. predstavljalo je jedan od ključnih trenutaka japanske ekspanzije u Aziji između dva svjetska rata. Na prostoru Mandžurije, nakon takozvanog Mandžurijskog incidenta, stvorena je država koja je formalno trebala simbolizirati neovisnost, a u stvarnosti je bila čvrsto pod kontrolom japanske carske vojske.
Na njezino čelo Japanci su postavili posljednjeg kineskog cara Pu Yi. U to vrijeme bio je u svojim dvadesetim godinama. Dobio je titulu cara Mandžukua, no njegova vlast bila je isključivo nominalna. Stvarnu moć imala je japanska vojska, prije svega moćna Kwantung armije, čiji je zapovjednik ujedno bio i japanski veleposlanik u Mandžukuu. Položaj zapovjednika te armije smatran je jednim od najprestižnijih u cijeloj japanskoj vojnoj hijerarhiji.
Od sabotaže do nove države
Mandžurijski incident 18. rujna 1931. označio je početak japanske okupacije. Mladi časnici Kvantunške armije inscenirali su eksploziju na pruzi Južnomandžurske željeznice i za napad optužili kineske snage povezane s Čang Kaj-šekom. Bez odobrenja vrha vojske krenuli su u zauzimanje regije uz potporu japanskih postrojbi iz Koreje. Kineski vođa Čang Kaj-šek odlučio je izbjeći izravni sukob i slučaj je iznio pred Ligu naroda. Japan je istodobno tražio slanje istražnog povjerenstva, no na terenu je vojska već stvarala novu realnost.
Krajem 1931. započeli su pregovori između mandžurskih pristaša dinastije Qing, dijela kineskih vojnih krugova koji su se suprotstavili Zhang Xueliangu te mongolskih vođa. Dana 18. veljače 1932. godine Mandžukuo je proglašen "državom" od strane Vrhovnog upravnog vijeća Sjeveroistoka, koje je nominalno imalo kontrolu nad tim područjem. U prvoj objavi nije bilo ni spomena Pu Yija ni jasnog modela vlasti. Jedina dogovorena točka bila je stvaranje neovisne države pod sloganom "etnička harmonija".
Ideologija "etničke harmonije"
Mandžurija je bila izrazito multietnički prostor. Povijesna domovina Mandžura, prostor su naseljavali i Mongoli, Oroqeni, brojni Han Kinezi, Hui muslimani, Korejci i Rusi koji su bježali iz Sovjetskog Saveza. U Harbinu su postojale pravoslavne crkve, katoličke crkve, sinagoge i ruski listovi. Mandžukuo je primao raseljene i politički progonjene bez većih ograničenja, barem formalno.
Japanska propaganda koristila je taj etnički mozaik kao dokaz uspjeha koncepta zajedničke države različitih naroda. U praksi je politička i vojna kontrola bila u rukama Japana. Sustav je funkcionirao kao kolonijalna struktura koja je služila interesima Tokija. Na vrhuncu postojanja Mandžukuo je imao oko 50 milijuna stanovnika, što ga je činilo jednom od najvećih kolaboracionističkih država Drugog svjetskog rata, većom i od Višijske Francuske. Priznale su ga države Sila osovine, ali i neke zemlje Latinske Amerike. Među njima bila je i Nezavisna Država Hrvatska, koja je priznanje dala u kolovozu 1941.
Vojna realnost iza političke fasade
Mandžukuo je od početka bio vojni projekt. Industrijalizacija, izgradnja infrastrukture i eksploatacija resursa odvijale su se pod nadzorom japanske vojske. Regija je imala golem strateški značaj kao tampon zona prema Sovjetskom Savezu i kao baza za daljnje operacije u Kini. Kvantunška armija djelovala je gotovo autonomno i često je diktirala politiku čak i samom Tokiju. Njezin utjecaj bio je presudan u svakodnevnom upravljanju državom, sigurnosnim operacijama i represiji protiv protivnika režima.
Nakon savezničke pobjede nad Japanom 1945. sovjetske snage brzo su zauzele Mandžuriju. Mandžukuo je ukinut, a teritorij vraćen pod kineski suverenitet. Pu Yi proveo je sljedećih 15 godina u sovjetskim i kineskim zatvorima te je podvrgnut procesu političkog preodgoja. Mnogi suradnici japanskih vlasti završili su u zatvorima nove komunističke Kine.
Otvori KEKS Pay
