Od geopolitike do psihoanalize: Putinova politika i sila
Posljednji ukrajinski događaji ukazali su na nekoliko dimenzija. Prvo, ukrajinska kriza i na unutarnjoj i na međunarodnoj razini dosegla je točku iz koje nema povratka na staro. Posljedica konteksta u kojem je Ukrajina desetljećima dio velike strateške igre Zapada i Ruske Federacije jest kraj Ukrajine kao države koju smodo jučer poznavali. Odgovornost Zapada za takav ishod ne može se negirati. Drugo, očigledni su deficiti Zapada u pogledu strateških procjena ukrajinske krize, a pogotovo poduzetih akcija. U strateškom sučeljavanju s Ruskom Federacijom glede Ukrajine, inicijalni potezi Zapada ukazivali su na samouvjerenu pobjedu Zapada. No bio je to tek privid, Zapad je u ukrajinskoj krizi gubitnik, s možda gubitkom još većeg uloga. Treće, središnji akter ukrajinske krize, a o kojem će presudno ovisiti i njezino konačno rješavanje, postala je Ruska Federacija i predsjednik Vladimir Putin. Ruski se predsjednik pokazao kao izvrstan strateg sa, čini se, uvjerljivim obavještajnim procjenama o ukrajinskoj situaciji i njezinom mogućem razvoju baziranom na analizi scenarija. Još su uvjerljivije bile obavještajne procjene o mogućim akcijama strateških sudionika: EU-a i SAD-a. Na tim temeljima Vladimir Putin povukao je u
okviru klasičnog modela teorija igara i teorija racionalnog izbora odlučne poteze te u ukrajinskoj krizi ostvario stratešku prednost nad Zapadom.
Kada su u pitanju presudni strateški interesi i sila, Putin postupa na sovjetski način. Njegova je strateška politika, „politika malih koraka“
Odlučna akcija iz okvira diplomacije prinude, s elementima uporabe sile, prikrivenih djelovanja (covert action) te operacija niskog intenziteta (low intesity operation) Rusku Federaciju i predsjednika Vladimira Putina definitivno je potvrdila kao ponovno dolazećega/rastućega središnjega međunarodnog subjekta i nezaobilaznoga globalnog aktera. Ukrajinska kriza ne čini se kao uvod u „novi hladni rat“, iako su hladnoratovska ponašanja evidentna. No američka dominacija u svijetu, jednako kao i u nedavnoj sirijskoj krizi, dolazi u pitanje. Unipolarni svijet je pred ozbiljnim izazovom. Taj novi izazov je sljednica, u „hladnom ratu“ poražene strane. Ruska Federacija potvrđuje se kao globalni igrač bez kojeg uređenje međunarodnog poretka i rješavanje kriznih žarišta, kao i dominacija na pojedinim interesnim područjima nisu mogući. Borba za uspostavu novih pravila igre je započela, što ne mora biti potpuno bezazlena igra. Rusko djelovanje u ukrajinskoj krizi nameće jedno bitno pitanje: radi li se o novom pristupu i novim načinima djelovanja ili je uporaba sile u različitim strateškim modelima
primjereno primijenjenim urazličitim scenarijima, odnosno različitim konkretnim uvjetima postojano i trajno obilježje djelovanja Vladimira Putina i Ruske Federacije kojom suvereno vlada posljednje desetljeće i pol? Šezdesetdvogodišnji Vladimir Putin nakon 17-godišnje karijere 1992. napustio je sovjetsku tajnu službu, ujedno i političku policiju: Komitet državne sigurnosti (Komitet Gosudarstvennoy Bezopasnosti – KGB). Karijeru je proveo uglavnom u Lenjingradu (Sankt Petersburgu), a od 1985. na području bivše Istočne Njemačke, u Dresdenu i Berlinu. Nakon nekoliko godina rada na sveučilištu te mjestu dogradonačelnika u Sankt Petersburgu, 1996. odlazi u kremaljsku administraciju. U srpnju 1998. postao je direktor ruske protuobavještajne službe, Federalne službe sigurnosti (Federalnaja Sluzhba Bezopasnosti – FSB).
Nastavak teksta i ostale zanimljivosti pročitajte u tiskanom izdanju VP - magazina koji je u prodaji na svim kioscima za samo 19,99kn.
