Od objave rata Francuske i Velike Britanije Trećem Reichu 3. rujna 1939. pa do 10. svibnja 1940. na Zapadu se vodio jedan »čudan rat«. Nijemci su navedeni rat nazivali »sjedeći rat« (»Sitzenkrieg«), Francuzi »ruglo od rata« (»Drole de guerre«), Britanci »idi mi-dođi mi rat« (»Twilight war«), a Amerikanci »lažni rat« (»Phoney war«). Za razliku od pohoda na Poljsku u rujnu 1939. godine, njemački proboj preko Ardena u Belgiju i zatim odatle do francuske obale La Manchea u svibnju 1940. ostvarile su koncentrirane oklopne i motorizirane postrojbe. Do I. zaljevskog rata iz 1990. godine to je bio jedini pravi primjer uspješne primjene doktrine »munjevitog rata« (»Blitzkrieg«), odnosno, kako je on službeno nazvan u njemačkoj vojnoj doktrini – »pokretni rat« (»Bewegungskrieg«). Prvi put u ratnoj povijesti tenkovi su razbili protivničku crtu obrane, a onda su, umjesto da prema temeljnom načelu »bitke u kotlu« (»Kesselschlacht«) izvedu niz okruživanja protivničkih snaga, nastavile prodor u francuski teritorij. Nije bilo niti pokušaja da se uništavaju protivnički stožeri u dubokoj pozadini niti da se pokuša zarobiti ili uništiti francusko vrhovno zapovjedništvo. Umjesto toga njemački zapovjednici oklopnih postrojbi jurnuli su prema zapadu zadovoljivši se time da presijecaju protivničke smjerove pokreta, istodobno time izazivajući kaos i paniku u pozadini.
FOTO: General-bojnik Erwin Rommel nakon prelaska njemačko-francuske granice, u pratnji oklopno vozilo dojavništva
Šumoviti i gotovo neprohodni Ardeni omogućili su Nijemcima prikrivanje premještanja i koncentracije svojih oklopnih i motoriziranih postrojbi. Ardene je francusko Vrhovno zapovjedništvo smatralo »područjem neprohodnim za tenkovske postrojbe« te mu u svojim obrambenim planovima nije posvetilo osobitu pažnju. Međutim ravnica koja se nalazila iza Ardena bila je san svakog zapovjednika oklopništva. Po upravo idealnom vremenu, kakvo je vladalo tih tjedana, njemačko vrhunski uvježbano oklopništvo do krajnjih je granica iskoristilo svoju opremu zamišljenu i proizvedenu upravo za topografiju zapadne Europe. Nikada kasnije tijekom II. svjetskog rata nije se našlo na okupu toliko povoljnih faktora za potpunu primjenu doktrine »pokretnog rata«. Pothvat kojem je Glavni stožer Njemačke vojske (njem. Generalstab des Heeres) dao naziv »Slučaj žuti« započeo je u petak 10. svibnja 1940. godine. Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg iznenada su napale snažne oklopno-motorizirane i zračno-desantne njemačke postrojbe koje su za samo tri tjedna svojim najjužnijim krakom izbile na obalu La Manchea te time okončale zatvaranje potpunog okruženja oko savezničkih vojski na sjeveru. Uvelike demoralizirane i odsječene od središta svoje opskrbe, bez učinkovita zapovjednog lanca, francuske i britanske postrojbe na navedenom području od toga su trenutka osuđene na isključivo vođenje defanzivnih borbenih djelovanja i borbu za vlastiti spas. U lipnju 1940. godine Glavni stožer Njemačke vojske pokreće završni udarac, pothvat »Slučaj crveni« (Fall Roth). Njemačke su postrojbe na sjeveru Francuske zarotirane te su svoju »oštricu« usmjerile prema jugu. Kraljevina Italija 10. je lipnja 1940. godine objavila rat Francuskoj te su talijanske postrojbe započele borbena djelovanja u smjeru francuske sredozemne obale kako bi se domogle bar nekih dijelova umiruće Francuske Republike. Samo dva dana kasnije francuska Vlada proglašava Pariz »otvorenim gradom« te se potom povlači u Bordeaux. Britanski premijer Winston Churchill, zgranut upravo nevjerojatno brzim porazom Francuske vojske, koju se do tada smatralo najjačom kopnenom vojskom Europe, a možda i čitavog svijeta, nudi Francuskoj stvaranje personalne unije s Velikom Britanijom čime bi Francuska ostala u ratu. Tijekom dramatične sjednice francuskog parlamenta i Vlade u Bordeauxu 14. lipnja 1940. godine, predsjednik francuske Vlade Paul Reynaud podnio je ostavku uz opasku: »da će radije pristati na to da Francuska bude njemačka provincija nego britanski dominion jer su Nijemci pošteno pobijedili«. Predsjednik Francuske Republike Albert Lebrun potom je mandat za sastav nove francuske vlade ponudio ostarjelom junaku I. svjetskog rata maršalu Henriu Phillippeu Petainu. Po sastavljanju nove francuske vlade, Petain je Nijemcima 17. lipnja 1940. ponudio sklapanje primirja. Pet dana nakon toga, 22. lipnja, Petain prihvaća njemačke uvijete primirja čime su okončana borbena djelovanja u Francuskoj.
FOTO: General Rommel zapovjednicima 7. oklopne divizije određuje nove zadaće
Borbena djelovanja koja su se odvijala tijekom svibnja i lipnja 1940. godine u vojnoj historiografiji nalazimo pod nazivom »Bitka za Francusku«, ali odsudni njemački prodor prema La Mancheu, koji je odlučio ishod cjelokupnog pohoda, još uvijek nema svoj općeprihvaćeni posebni naziv. Jedan od najcjenjenijih vojnih povjesničara XX. stoljeća, britanski general-bojnik John Fuller, nazvao je njemački prodor ravnicom iza Ardena »drugom bitkom kod Sedana«. Uistinu se nameće usporedba između njemačkog prodora prema La Mancheu, preko Sedana, s bitkom koja se vodila na istom području 1870. godine tijekom koje je francuska vojska Napoleona III. hametice poražena od strane pruske vojske čime je utrt put svenjemačkog ujedinjenja. Pobjedom koju su izvojevali u toj prvoj bici kod Sedana, Prusi, odnosno Nijemci, preoteli su Francuskoj vodeći položaj u Europi i svrstali se uz vojnu i gospodarsku konfrontaciju s Velikom Britanijom koja je od toga trenutka bila neizbježna. U prvoj bici kod Sedana upravo je nesposobnost francuskog Vrhovnog zapovjedništva, a s druge strane vrhunski rad pruskih stožera, najviše pridonijelo opkoljavanju te potom i porazu francuske vojske. Pruskoj blistavoj pobijedi najviše je pridonijela spremnost za osobno preuzimanje inicijative pruskih zapovjednika, nadmoćna industrijska tehnologija koja je stajala iza njih te izvrsna uporaba topništva. Prema svakom od navedenih obilježja njemački prodor iza Ardena doista se može nazvati »Drugom bitkom kod Sedana«. Međutim takvim nazivom njemačkom se napadu oduzima sama bit doktrine na kojoj je utemeljen i prema kojoj je bio planiran i proveden. To nije bio plan čiji bi ishod, odnosno uspjeh ili neuspjeh, ovisio isključivo o protivnikovu otporu na nekoj posebnoj točki napada, nego plan koji je sam sebi, bez obzira na taktiku protivnika, birao ciljeve, pri tome zaobilazeći protivničke točke otpora te u potpunosti iskorištavajući i pojačavajući uspjeh postignut na bilo kojem dijelu bojišta. Zato se ta njemačka pobjeda ne može nazvati samo po jednom određenom gradu.
Bitka iza Ardena na ravnicama francuskog sjevera bila je bitka preokreta čiji je uspješan početak uvjetovan njemačkim prodorom kod Sedana. Međutim sam ishod čitava njemačkog napada odlučen je na rijeci Meuse, odnosno duž njezina toka od Nizozemske (gdje se naziva Maas) do Sedana u Francuskoj. Neposredno uoči samog početka njemačkog napada, čak i najoduševljeniji zagovornici i pristaše »pokretnog rata« u Njemačkoj bili su skeptični prema mogućnosti da se iz pokreta forsira te time svlada jedna tako snažno utvrđena vodena prepreka. Pa čak i sam general Heinz Guderian, promatrajući vježbe svojih postrojbi u forsiranju rijeke gumenim čamcima, upozorio je podređene zapovjednike da obuzdaju optimizam glede predstojeće zadaće. Međutim kada su oklopne divizije uspjele prijeći rijeku Meuse, nestala je svaka neizvjesnost o konačnom ishodu njemačkog napada. Tako je samo tijekom jednog jedinog tjedna u svibnju 1940. izmijenjen »izgled« čitava postojećeg shvaćanja ratovanja i ispisana jedna nova stranica vojne povijesti.
Opširno o ovoj temi možete čitati u najnovijem broju dvomjesečnika „20th Century Wars“ koji je u prodaji na svim kioscima od ponedjeljka 15. veljače. Uz ovu temu imate i ekskluzivne fotografije iz američkog Nacionalnog arhiva. U novom broju magazina još možete čitati i o propasti njemačke istočnoazijske eskadre 1914. godine, kao i o „Pješčanom ratu“ između Maroka i Alžira 1963. godine.
Sve skupa na 100 stranica za samo 29,90 kuna.
