Tema ovoga članka su topovi i topničke postrojbe teškog topništva vojske Kraljevine Jugoslavije. U prvom dijelu obradit ćemo topnička oruđa najtežeg promjera i težine Škoda M.11 i M.11/16 305 mm, Škoda M.28 220mm i Škoda M.28 150mm, a u drugom dijelu niz čehoslovačkih i francuskih topova i haubica promjera od 105 do 155 mm.
Na početku ukratko ćemo opisati razvoj teškog topništva između Prvog i Drugog svjetskog rata, a onda ćemo obratiti pozornost na razvoj i nabavu teškog topništva u Kraljevini Jugoslaviji s posebnim osvrtom na sudbinu teških topničkih oruđa tijekom kratkotrajnog Travanjskog rata 1941. godine.
Razvoj teškog topništva od Prvog do Drugog svjetskog rata
Do Prvog svjetskog rata glavnu udarnu snagu topništva tadašnjih vojski činili su brzometni topovi promjera od 65 do 94 mm. Teži topovi većih promjera uglavnom su se nalazili u utvrđenim forovima obrambenih linija i tvrđava te obalnim bitnicama. Rat je još uvijek bio manevarski te se teško topništvo pojavljivalo na bojišnici uglavnom samo ukoliko se je radilo o dugotrajnijim opsadama pojedinih utvrda i utvrđenih gradova. To je logična posljedica transportnih mogućnosti vremena, konjskom vučom koja je morala pratiti pješaštvo po putevima i izvan njih.
Naročiti razvoj teškog topništva dogodio se je tijekom Prvog svjetskog rata, u trenutku kada su se bojišnice pretvorile u beskonačni niz rovova i utvrda. Postojeća laka i srednja topnička oruđa pokazala su se nedjelotvorna, a teška topnička oruđa uz navedeno i zastarjela. Konstrukcija i proizvodnja teških topova i haubica zahtijevala je veliki stupanj industrijske razvijenosti koje su si mogle priuštiti samo malobrojne države. Uoči i tijekom Prvog svjetskog rata sposobnost razvoja, konstrukcije i samostalne proizvodnje imale su samo razvijene industrijske države. Predvodnici ove proizvodnje bili su Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Austro-Ugarska.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2024.
