Tijekom osamdesetih i prve polovice devedesetih godina prošloga stoljeća pomalo zaboravljeni žanr ratnih spektakla utočište je našao, iznenađujuće, u europskim nacionalnim kinematografijama kada je mahom na Starom kontinentu snimljen sijaset filmova s tematikom izravno ili neizravno vezanom uz Drugi svjetski rat. Pozitivan običaj započet je s „Das Boot“ (1981.) koji je ovjenčan panegiricima kritike i publike pribrao šest oscarovskih nominacija, preko „Idi i smotri“ (1985.) i „Escape from Sobibor“ (1987.) do „Stalingrada“ (1993.). Ovoj nisci bisera, od kojih danas svi redom uživaju kultni status, može se pridodati i američki „The Big Red One“ (1980.) Samuela Fullera, dobrim dijelom sniman u Izraelu i Irskoj, u kojemu je čuveni američki osobenjak i veteran Drugoga svjetskog rata opisao svoje iskustvo ratovanja u sjevernoj Africi i Europi. Spomenutom društvu iznimno stvarnih ratnih filmova, mahom temeljenih na književnim predlošcima, ubraja se i jedno, ne toliko šire poznato, a danas ipak kultno remek- djelo sedme umjetnosti. Riječ je o istoimenoj ekranizaciji novele Anttija Tuurija „Talvisota“ (Zimski rat) kojom je finska nacionalna kinematografija uz potporu države obilježila pedeset godina od početka rusko-finskoga rata.
Podsjetimo, riječ je o sukobu započetom u studenom 1939. godine kada su Rusi pod isprikom osiguravanja zaleđa Lenjingrada tražili od Finaca pomicanje međudržavne granice za dodatnih 25 kilometara u području jezera Ladoga i ustupanje poluotoka Hankö. Finci su “prijedlog“ odbili i u studenom je započeo krvavi rat koji je privremeno završio u ožujku 1940. te se potom nastavio godinu dana kasnije kada su Finci u paktu s Nijemcima objavili Sovjetskom Savezu rat, završetak kojega je označilo tek službeno primirje u rujnu 1944. godine.
