Vojvoda prodornih očiju i izrazito valovite, duge crne kose, Tihomir Tiho Mišić, rođeni vođa, znamen obrane Mostara, hrvatskoga prkosa i hercegovačke neslomljivosti, još otkako je goloruk stao pred tenkove JNA i postao zapovjednikom Četvrte bojne Hrvatskoga vijeća obrane Mostara, dobio je neobičan nadimak s početka ove priče i, jednostavno, zakoračio u legendu. Nagađanja u svezi s Tihinom pogibijom nisu prestala ni 19 godina poslije, a činjenice zna živi svjedok, general-bojnik Slavko Puljić koji je toga 16. svibnja 1992. vidio pogibiju koja je iz tame razorenoga mostarskoga Starog grada eksplodirala u hercegbosansku vječnost. – S ovoga su prozora pucali, a Tiho je ovdje pao – progovorio je general oživljenim sjećanjima, pokazujući gdje se što i kako odigralo.
Osjetilo se kako mu naviru sjećanja, ali sve je sada drukčije, sjajno, obnovljeno, naprotiv ratnoj 1992., paljevini, ruševinama i jarkoj mjesečini koju nikada neće zaboraviti. Inače, general je Puljić zamjenikom načelnika Zajedničkoga stožera Oružanih snaga BiH, a u ono je vrijeme, kao prebjeg iz JNA s činom satnika izrastao u načelnika pješaštva HVO-a Općinskoga stožera Mostar. – U poslagivanju obrane Grada, ključnoj u pripremi udarnoga vala oslobođenja koji će uslijediti nepuni mjesec dana poslije, mučile su nas trzavice na prvoj crti bojišnice između Treće i Četvrte bojne s jedne te Samostalne mostarske bojne/bataljuna s druge strane – prisjetio se Puljić kako su mu toga dana, u sumrak, u Glavni stožer na današnjemu sveučilišnom kampusu, došli Tiho Mišić, zapovjednik Četvrte, i Ilija Vrljić, zapovjednik Treće bojne HVO-a Mostara.
