Dirk Bogarde, J. Caan, M. Caine, S. Connery, E. Fox, E. Gould, G. Hackman, A. Hopkins, H. Krüger, L. Olivier, R. O’Neal, R. Redford, M. Schell, L. Ullmann. Letimičan pogled na svako pojedinačno od nabrojanih imena, koja gotovo sama po sebi jamče kvalitetu filma, može izazvati samo respekt u svakoga filmofila. Ono što je zanimljivo jest da su svi pobrojani glumci, njih čak 14, zaslužili nadimak „Attenborough’s private army“ tijekom snimanja ratne drame „A bridge too far“, dramatizacije istoimene knjige Corneliusa Ryana (istog onog po čijem je predlošku snimljen „The longest day“) o tijeku savezničke operacije “Market Garden” u rujnu 1944. godine. Taj nadimak, osim što je vješto korišten u marketinške svrhe, metaforički je simbolizirao dril kojemu je redatelj, nedavno preminuli Sir Richard Attenborough tijekom snimanja podvrgao glumce. Legitimnim se, pak, postavlja pitanje je li i u ovom slučaju primjenjiva pretpostavka o uzročno-posljedičnoj vezi kvalitete glumca i kvalitete filma? Logika stvari rekla bi da jest i da „ABTF“ mora biti, u najmanju ruku, izvrstan. Premda je ovakva vrsta produkcije s mnoštvom jakih glumačkih imena u žanru ratnoga filma bila obrazac iskušan dosta ranije (u naslovima poput „Midway“, „Battle of Britain“, „Battle of the Bulge“ ili „The dirty dozen“), često je konačan rezultat znao biti donekle krnj - financijski uspjeh bi se uglavnom dogodio, ali bi priznanja struke najčešće izostajala.
I u ovome slučaju ne može se reći da su producent Joseph E. Levine i redatelj filma, Sir Richard Attenborough u potpunosti postigli ono što su željeli. Tijekom pretprodukcije i snimanja Levine je doslovce namaknuo cijeli budžet od potencijalnih sponzora i premašio zadane okvire, ali su kasnije strukovne nagrade u velikoj mjeri izostale, a reakcije kritike i publike bile su podijeljene. Vjerojatno najcitiraniji filmski kritičar Roger Ebert u svojoj je tadašnjoj kolumni proglasio „ABTF“ jednim od najvećih promašaja ikada. Ebertove zamjerke ponajviše su išle u smjeru da je film predug, dosadan, dramatski loše strukturiran
s rascjepkanom i slabo povezanom radnjom, te da je redateljski loš, bez stilskih inovacija pri čemu se, prigovarao je, snažno oslanja na klišeje i neprestanu akciju i nizanje eksplozija, a ne na razradu koherentne dramaturške osi. U dobrom dijelu može se reći da su njegova opažanja bila istovjetna onima koje bismo danas pripisali svakom prosječnom ljetnom blockbusteru, poput recentnih „The expendables 3“ Sylvestera Stallonea. Pa opet, uspoređivati „ABTF“ s nekim od filmova takve vrste bilo bi iznimno nepravedno. S vremenskim odmakom od ovoliko godina, može li se reći da je Ebert bio u pravu ili je iznimno subjektivno napisao kritiku?
Sve o ovim i drugim temama pročitajte u novom, 42. broju VP-a, magazina za vojnu povijest, koji je od 5. rujna na kioscima za samo 19,99 kuna.
