Naslovnica

Zagreb - strateško mjesto u ratu sa Srbijom

Zagrepčani nisu gubili vrijeme. I prije nego što su prve postrojbe stigle na bojište, zagrebačko građanstvo se organiziralo za ratnu službu. Zahvaljujući svom položaju i klimatskim uvjetima, Zagreb je bio pogodno mjesto za zbrinjavanje i njegu ranjenika.
23. travnja 2015. u 18:38 0 komentara 1821 prikaza
RAT
Foto: Ilustrovani list
Pogledajte galeriju 1/3

Diplomatski odnosi sa Srbijom bili su prekinuti, a na snazi je bila djelomična mobilizacija vojske. Vjerovalo se da će pohod na Srbiju biti kratak i učinkovit. U to nitko nije odveć sumnjao. Kako bi se jedna mala zemlja, koja još nije zacijelila rane iz Balkanskih ratova, uopće mogla suprotstaviti uređenoj monarhiji poput Austro-Ugarske? Iz bečke perspektive to je bila već gotova stvar - pohod za koji je bila dovoljna tek djelomična mobilizacija njegovih oružanih snaga. Ultimatum nije urodio plodom, premda se njegovom uspjehu nitko u Beču nije ni nadao. Bečki krugovi su iz iskustva znali da Beograd ne drži do svog potpisa, a riječi njegovih političara davno su izgubile svaku vjerodostojnost. Beču su namjere istočnog susjeda bile više nego očite. Spletkarenje i diplomatsko uvijanje „bizantskog tipa“ u zapadnoj prijestolnici nije padalo na plodno tlo. Zato je problem preko istočne granice trebalo riješiti radikalnim mjerama, kao jedinima preostalima i jedinima koje je Beograd mogao razumjeti. Objava rata Srbiji dočekana je s olakšanjem i slavljena diljem Monarhije, a ponajviše u Hrvatskoj i BiH, dijelovima Monarhije u kojima se najviše osjećalo beogradsko rovarenje, koje je kulminiralo ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda. Obračun sa Srbijom slavili su brojni Hrvati, muslimansko, ali i dio srpskog pučanstva odanog Beču.

Nakon što su zaredale objave rata koje su Europu podijelile u dva suprostavljena tabora, slavlje se lagano pretakalo u zabrinutost. Na stranu Srbije stala je Rusija i to ne u obranu srpskog, već svog interesa. Uz Austro-Ugarski bok postavila se Njemačka, a protiv nje je ustala Francuska. Objave rata krenule su poput bujice, a svakome imalo normalnom postalo je jasno da se nad Starim kontinentom nadvija zlo neslućenih razmjera. Napetost je rasla iz sata u sat, a novine su se prodavale više nego ikad prije. Alarmantne vijesti su pljuštate takvom brzinom da su se dnevne novine objavljivale po dva izdanja dnevno, jutarnje i popodnevno. Imun na ova svjetska zbivanja nije bio ni glavni hrvatski grad u kojemu se nadolazeći rat osjetio u svim sferama gradskog života. Grad je čudesnom brzinom doživio nužnu preobrazbu iz mirnodopske prijestolnice u svojevrsno ratno logističko središte u kojem je u iduća dva tjedna sve bilo u znaku vojne mobilizacije.

Zahvaljujući svom geografskom položaju, Zagreb je igrao značajnu ulogu. Razmjerna blizina srpskog bojišta, željeznička povezanost i mogućnost prihvata većeg broja vojnika činili su ga strateškim mjestom u ratu sa Srbijom. U gradu je vojska tražila odmor i okrijepu, a sam grad bio je mjesto u kojemu su se sakupljali vojni obveznici i pričuvni sastavi, prije nego što bi bili odaslani na bojište. Zagrebački kolodvor danomice je vrvio životom poput kakvog mravinjaka. Vlakovi su dovozili i odvozili vojnike, a ucviljene djevojke i majke ispraćale su svoje najmilije. Zajedno su na zagrebačkim peronima stajale gradske gospođe, okolne seljanke i sluškinje zaokupljene istom zebnjom i istom željom. Zagrebačko građanstvo davalo je sve od sebe da na razne načine pomogne vojsci i vojnoj upravi. Primali su vojnike na spavanje, gostili ih i pružali im okrijepu. Domoljublje se osjećalo na svakome koraku. Kuće su bile okićene trobojnicama, vojne glazbe su hodale gradom i svirale domoljubne pjesme, a žitelji glavnoga grada ljubazno su upućivali novopridošle vojnike na njihova odredišta. Grad je odisao napetošću i ushićenjem koju je stvarala pomisao na to da će Beograd konačno platiti cijenu za svoje prljave rabote. „Sijedi starac“, kako je tisak tih dana od milja nazivao cara Franju Josipa, ispostaviti će račun na beogradsku adresu, a tih dana nitko nije dvojio oko toga da će račun uskoro biti plaćen. Zacijelo bi tako i bilo da situacija na svjetskoj sceni nije strelovitom brzinom počela odvijati u najgorem mogućem pravcu.

RAT | Autor : Ilustrovani list Foto: Ilustrovani list

Zagrepčani nisu gubili vrijeme. I prije nego što su prve postrojbe stigle na bojište, zagrebačko građanstvo se organiziralo za ratnu službu. Zahvaljujući svom položaju i klimatskim uvjetima, Zagreb je bio pogodno mjesto za zbrinjavanje i njegu ranjenika. Oskudni broj bolničkih ležajeva svjedočio je o tome da je Beč bio u uvjerenju da će biti riječ o kratkom i relativno lakom pohodu na Srbiju, koji neće prouzročiti veća stradanja austrougarskih vojnika. Zagrebačke posadne bolnice mogle su primiti oko 2.500 ranjenika, a s ostalim bolnicama i privremenim bolnicama Crvenog križa, Zagreb je raspolagao s ukupno 6.000 bolničkih kreveta. Bila je to brojka koja se već tijekom prvog mjeseca pokazala nedostatnom. Za prijevoz ranjenika od željezničkog kolodvora do bolnica organizirano je i posebno udruženje koje je zajedno s Crvenim križem i uz pomoć izviđača vodilo brigu o prijemu i transportu ranjenika u bolnice. Dio građanstva bio je organiziran za prihvat i njegu ranjenika u bolnicama, dok se drugi dio organizirao oko pomoći obiteljima čiji su hranitelji otišli u rat.

Svoj doprinos dala je i sama država. Proglašene su izvanredne mjere, uveden je moratorij na sva dugovanja, obiteljima mobiliziranih vojnika propisana je pripomoć te se pobrinulo da se polja mobiliziranih seljaka požanju, a žito spremi. Tijekom prvih mjesec dana rata u Zagrebu je pokrenuto više humanitarnih društava čiji je cilj bilo ublažavanje teškoća koja rat nosi sa sobom. Njihovo rano pokretanje i dobra organizacija umanjile su patnje ranjenika i spasile od gladi brojne zagrebačke obitelji. Pored udruženja za prehranu djece vojnika na pomoći je bio i Crveni križ, Zlatni križ, zagrebački izviđači koji su upućivali novopridošle vojnike na njihova odredišta, a tu su bili i brojni pojedinci koji su pomagali skupljanjem milodara i učestvovali u drugim humanitarnim akcijama. Tih je dana Zagreb očekivao i pokretanje akcije „Dadoh zlato za željezo“ koja je već u mnogim mjestima diljem Monarhije polučila velik odaziv i sjajne rezultate. Bila je to akcija vojvotkinje Auguste u kojoj su supružnici davali svoje zlatno vjenčano prstenje za ratne potrebe, a zauzvrat dobijali željezno. Nošenje željeznog prstenja s natpisom „Dadoh zlato za željezo“ diljem Monarhije predstavljalo je poseban čin domoljublja i uspomenu na rat koji joj je na kraju i presudio.

Protekom prvih dana mobilizacije nestala je živahna vreva sa zagrebačkih ulica. Činilo se kao da se život vraća u normalu. Promet gradskim ulicama smanjio se na predratnu razinu, trgovine su bile otvorene kao i inače, gradske kavane prepune ljudi, škole su bile s malim zakašnjenjem otvorene i pune đaka, a Zagrepčani su nonšalantno šetali Ilicom i Zrinjevcem kao i ranije. Tek ranije zatvaranje gostionica i kavana odavalo je nekakvu promjenu. S pročelja grada nestale su trobojnice, a utihnule su i vojne glazbe. Uskoro su novinske vijesti bile jedini podsjetnik na rat koji je počeo, tamo negdje, na dalekom jugoistoku. Ali, ratna zbilja je ubrzo počela vlakovima dolaziti i do glavnoga grada. Prvi ranjenici sa srpskog bojišta prispjeli su u hrvatsku prijestolnicu 18. kolovoza, a bijele praznine unutar novinskih članaka svjedočile su o cenzuri nad vijestima s ratišta. „Rat je dakle tu – vidimo ga na svoje oči“ - bio je to kratak komentar u novinskom izvješću o dolasku prvih ranjenika u Zagreb. Prva skupina od 150 ranjenika prevežena je od željezničkog kolodvora do bolnica tramvajima, a tramvajska uprava je za svaki prijevoz ranjenika bila obavezna staviti na raspolaganje potreban broj tramvajnskih kola. Nakon što bi se tramvajnskoj upravi najavio dolazak ranjenika, odmah bi bili obaviješteni članovi Crvenog križa i ostalih humanitarnih organizacija, koji bi povukli tramvaje iz civilnog prometa i pripremili ih za prijem ranjenika.

Zagrebačke gospođe su stajale na kolodvoru s okrijepom i zavežljajima hrane, a Zagrepčani su prve transporte ranjenika dočekivali na kolodvoru u tolikom broju da je vojna uprava putem tiska molila građanstvo da to više ne čini jer je su tim hvale vrijednim činom ometali odvoz ranjenika u bolnice. S vremenom su vlakovi s ranjenicima postajali sve češći, a gužve su se s kolodvora polako selile ispred oglasne ploče na kojoj je vojna uprava objavljivala popise žrtava. Isprva jednom dnevno, a kako se povećavao njihov broj liste su se vješale i češće. Bilo je to najtužnije mjesto u gradu koje su sa posebnom zebnjom u srcu opetovano hodočastile zagrebačke majke, supruge, sestre, zaručnice… Nepoznata imena na listi pružala su tek trenutnu utjehu. Mjesta veselju i smiraju nije bilo jer se nova lista već ispisivala. Nitko nije znao što donosi novi dan. Vlakovi s ranjenicima sve češće su pristajali na zagrebački kolodvor, a u bolnicama je uskoro počelo ponestajati mjesta za nove ranjenike koji su otpremani u druge gradove Monarhije. Ratna zbilja je već tijekom prvih ratnih dana u hrvatskoj prijestolnici zasjenila sva ostala događanja. Proteklo je prvih mjesec dana, a svaki novi dan nosio je nove vijesti s bojišnica koje su nicale kao gljive nakon kiše i nove popise na oglasnoj ploči vojne uprave.

RAT | Autor : Ilustrovani list Foto: Ilustrovani list

Danijel Tatić - BLOG Viribus Unitis

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.