U trenutku kada se rat u Ukrajini i dalje promatra kao iscrpljujući sukob bez jasnog kraja, dio vojnih analitičara upozorava na drukčiji, mnogo opasniji scenarij: što ako Moskva ne traži veliku konvencionalnu ofenzivu, nego ograničenu, brzo izvedenu operaciju čiji je cilj politički šok i destabilizacija Zapada? Jedna nedavno provedena stručna simulacija upravo je to pokušala odgovoriti i rezultati su izazvali zabrinutost u sigurnosnim krugovima. Prema pisanju njemačkog lista Bild, u suradnji s vojnim stručnjacima i analitičarima provedena je detaljna simulacija mogućeg ruskog napada na NATO. U vježbi su sudjelovali ugledni eksperti koji su preuzeli uloge ruskog vojnog vrha, pojedinih europskih država i NATO saveza, a scenarij je razrađivan korak po korak, od političke krize do potencijalne vojne eskalacije.
U središtu simulacije nalazi se pretpostavka da dolazi do krhkog primirja u Ukrajini tijekom 2026. godine. Rusija tada koristi vrijeme za reorganizaciju i premještanje dijela snaga. Kao povod za novu krizu, rusko vodstvo konstruira navodnu humanitarnu situaciju u svojoj eksklavi Kalinjingrad. Pod izlikom stvaranja „humanitarnog koridora“, ruske snage ulaze na teritorij Litve i zauzimaju strateški važan grad Marijampolė. Prema procjeni iz simulacije, za takvu operaciju bilo bi dovoljno oko 15.000 vojnika.
No ono što najviše zabrinjava nije sam vojni potez, već reakcija Zapada. U simuliranom scenariju Sjedinjene Američke Države u prvim satima ne proglašavaju situaciju jasnim slučajem aktiviranja članka 5. NATO-a. Njemačka oklijeva s odlukom, dok Poljska mobilizira snage, ali se ne odlučuje na izravnu intervenciju. U međuvremenu ruske bespilotne letjelice i minske prepreke blokiraju ključne prometne pravce, čime se otežava ili onemogućuje brzo raspoređivanje savezničkih snaga. U vrlo kratkom roku NATO se suočava s ozbiljnom krizom vjerodostojnosti.
Vojni analitičar koji je u simulaciji preuzeo ulogu načelnika ruskog Glavnog stožera naglasio je da Rusija zapravo ne bi morala ni provesti klasičnu kopnenu invaziju kako bi ostvarila svoje ciljeve. Dovoljno bi bilo uspostaviti takozvanu „vatrenu kontrolu“ iz Bjelorusije i Kalinjingrada, odnosno držati ključne baltičke točke pod stalnom prijetnjom raketnih sustava, topništva i dronova. Time bi se protivnika odvratilo od intervencije bez velikog broja vojnika na samom terenu.
Strateški cilj takve operacije, prema zaključcima simulacije, ne bi bio dugotrajna okupacija teritorija, nego politički učinak. Ako bi Rusija uspjela pokazati da može izolirati baltičke države od ostatka Europe bez odlučne i brze reakcije Saveza, to bi ozbiljno narušilo povjerenje u NATO kao obrambeni savez i dodatno oslabilo unutarnje jedinstvo Europske unije. Ključno pitanje koje se nameće nije toliko vojno koliko političko: bi li europske države bile spremne riskirati ozbiljne gubitke kako bi obranile baltičke članice? Iako je riječ o hipotetskom scenariju, poruka simulacije je jasna. Najveća slabost Zapada možda ne leži u nedostatku vojne moći, već u mogućoj neodlučnosti, sporosti i političkim podjelama. Upravo na toj pukotini, prema ovoj analizi, Rusija bi mogla graditi svoju strategiju.
Otvori KEKS Pay
