U magazinu »Vojna povijest« tematizirali smo brojne postrojbe i pojedince, odnosno važne događaje iz Domovinskog rata, stoga je pomalo neobično što značenju oklopa u pobjedi nad velikosrpskom agresijom nismo posvetili značajniji tekst. Ne treba naglašavati koliko je moćan oklop, ponajprije gardijskih brigada Hrvatske vojske, doprinio hrvatskoj pobjedi, napose u zadnjoj fazi rata. Kroz ratnu priču brigadira Dražena Sebastijana opisat ćemo ratni put Oklopne bojne 2. gardijske brigade »Gromova«. Sebastijan je od običnog vojnika-tenkista ubrzo, već krajem 1992, napredovao do dužnosti zapovjednika satnije, a u mirnodopskom razdoblju postao je dozapovjednikom i zapovjednikom Oklopne bojne 2. GBR-a. Sebastijan je rođen 1965. u Zagrebu. Služeći vojni rok u JNA prošao je obuku za tenkista, štoviše, okončao ga je kao vozač instruktor na tenku T-55. U razdoblju do izbijanja sukoba upisao je Prometni fakultet i studirao uz rad kao djelatnik Gradskog telefona. U začecima ratnog sukoba, iako otac dvoje jako male djece, nije dvojio što treba poduzeti. Od travnja 1991. aktivno je u sklopu Narodne zaštite MZ-a Pongračevo na Trešnjevci obavljao zadaće osiguravanja ključnih objekata. U rujnu se priključio Zboru narodne garde, a kako je stanovao na Trešnjevci, nazočio je 15. rujna 1991. zauzeću vojnog skladišta JNA »27. Juli« na Selskoj cesti. U skladištima je zaplijenjena golema količina opreme i oruđa, brojni topovi, od čega i najmoćnije 23 trofejne američke haubice kalibra 203 milimetra. Uskoro je i osobno sudjelovao u daleko značajnijem uspjehu, osvajanju oružja iz varaždinskih vojarni.
Bilo je to od nemjerljiva značenja za obranu Hrvatske jer su iz vojarni koje je držao 32. korpus JNA oduzeta: 74 tenka T-55, desetak tenkova druge namjene, 48 oklopnih transportera za pješaštvo, 18 borbeno-oklopnih vozila s protuzračnim topovima, šest topova kalibra 122 mm, deset višecijevnih bacača raketa (Plamen, Oganj), 18 haubica 155 mm, 12 haubica 152 mm, više bitnica minobacača od 60, 80 i 122 mm, oko 180 topova kalibra manjeg od 100 mm, oko 25 000 automatskih pušaka i stotine tisuća tona streljiva i eksploziva itd. »Kako su snage ›milicije‹ surovo kažnjavale zbog najbezazlenijeg isticanja hrvatstva na utakmicama ›Dinama‹, od malih nogu razvio sam animozitet prema Jugoslaviji i njezinom represivnom sustavu. Bio sam svjestan da je sukob neizbježan, iako nisam očekivao da će biti tolikih razmjera. Normalno, priključio sam se ZNG, a supruga me je podržala. Uoči osvajanja vojarni u Varaždinu iz Zagreba je autobusima prebačen potreban broj ljudi obučenih da upravljaju opremom i vozilima, većim dijelom nas dragovoljaca, ali i mobiliziranih Zagrepčana. Tenkovi koje smo preuzeli, svi su bili napunjeni streljivom jer JNA se očito spremala na izlazak na ulice. Odmah po njihovom preuzimanju formirale su se tenkovske postrojbe, a samohodni prijevoz te kolone trajao je cijeli dan.
Nismo se baš osjećali ugodno jer postojala je mogućnost djelovanja aviona, kolona je uistinu bila duga, a mi nismo imali nikakvu protuavionsku zaštitu. (...) Bilo je dosta straha kod nas, ali i kod civila jer nitko nije znao što se događa. Ja sam na svoju kupolu stavio hrvatsku zastavu, kako iz domoljublja tako i iz mjera sigurnosti. Kako smo se približavali Zagrebu, tako je vijest sve više kružila i svi su nas oduševljeno dočekivali«, prisjeća se Sebastijan.
Osvojivši vojarne u Varaždinu, potom 29. rujna i u Bjelovaru, od JNA je oduzeto oko 120 tenkova i borbenih vozila, što je bio temelj za ustrojavanje oklopno-mehaniziranih postrojbi Zbora narodne garde. Vrlo brzo, već početkom listopada 1991, na području Banovine i Pokupskog pod zapovjedništvom Operativne zone Zagreb počele su djelovale tenkovske satnije. Jedna oklopno-mehanizirana satnija raspoređena je za obranu Siska, druga je djelovala na području Pokupskog te je jedna samostalna satnija obrambeno djelovala na pravcu Pisarovina–Jamnička Kiselica. Također na području Hudog Biteka nalazile su se dvije samostalne satnije, kao pričuvne snage Glavnog stožera. One su pak trebale djelovati u slučaju nasilnog odlaska motoriziranih postrojbi JNA stacioniranih u vojarnama u Dugom Selu, Jastrebarskom, kao i zrakoplovnih snaga smještenih na Plesu.
»Dio tenkova i vozila iz Varaždina prevezli smo u bazu kod Pionirskog grada. Tamo smo proveli nekoliko dana potrebnih za međusobno upoznavanje, ali i za pripremu tenkova. Dio snaga otišao je na Pokupsko bojište, a moja postrojba, 3. samostalna tenkovska satnija, upućena je ka Pisarovini. Zadaća je bila onemogućiti pokušaje JNA da prijeđu Kupu u cilju spajanja s postrojbama u Zagrebu. Iako su prešli preko mosta i kratko zauzeli pogon Jamnice u Jamničkoj Kiselici, snage JNA su vrlo brzo potisnute preko Kupe koju više nisu prešle. Otvorenih obračuna naših i protivničkih tenova nije bilo, ali bilo je stradavanja u čestim međusobnim granatiranjima. Tako je uoči Božića poginuo i Željko Vidaković, poslužitelj u tenku T-55. Na toj bojišnici zadržao sam se dugo, do veljače 1992. (...) Bili su to počeci stvaranja oklopne postrojbe ›Gromova‹. Obrana Hrvatske polako se konsolidirala, nakon što se oduprla strahovitom naletu daleko nadmoćnije JNA, i vremenom se ustrojila Oklopna bojna, sastavljena od naše, sisačke tenkovske satnije i tzv. 2. oklopnog-mehaniziranog bataljuna«, prisjeća se Sebastijan...
Nastavak teksta čitajte u novom broju VP magazina od četvrtka 5. studenoga na svim kioscima!
MB 122mm?!