Većina onih koji su bili u podrumima, tamo su željeli do kraja ostati, teškom se mukom domaće ljude prisililo i na držanje straže. Naravno, bilo je i svijetlih primjera: „Mogu razumjeti kako je bilo vojnoj policiji, jer tražiti ljude da dođu braniti Sajmište, to je kao da djecu plašiš Baba-rogom, najgora mora. Nekako su uspjeli dovesti neke ljude, ali ti koji su na takav način dolazili, rijeko koji da je i ostao. Možda je od svih njih ostalo pet ljudi. Od tih par, nevjerojatno se iskazao Šajatović, stariji gospodin s debelim naočalama, koji je na jedno oko vidio 40 posto, a na drugo nije vidio ništa, to mu je staklo bilo skroz zamagljeno. Taj mi je čovjek rekao: Gle, gluh samo k’o ćuk, vrlo slabo vidim pa mi ti samo daj nekoga tko dobro vidi, ja ću biti na liniji gdje god tražiš, ali na ostalo zaboravi, jer ne mogu“, sjeća se Antolić kritičnih trenutaka početkom studenoga.
FOTO: Prvi slijeva domaći branitelj Šajatović, nagluh i slijep na jedno oko, vrlo je slabo vidio na drugo oko. Poginuo je na dan pada Vukovara izvlačeći se s Nikicom Burićem - Samoborcem. Sjedi Davor Purulić - Fux, najmlađi HOS-ovac, teško ranjen, igrom sudbine izbjegao odlazak na Ovčaru. Desno jeFrancuz, Jean Michel Nicollier. Trenuci rijetke sreće za HOS-ovce, dobili su nove cipele, popularne „zengerice“
Na žalost branitelja, neki su civili bili istodobno i velika opasnost. Tijekom cijele obrane Sajmišta HOSovci su imali velikih problema sa snajperistima iz pozadine, nekada su ih i nalazili, poput starog 70-godišnjaka koji nagluh nije ni čuo da su mu otkrili položaj. Posebna opasnost vrebala je od prisilno mobiliziranih koji su angažirani da makar čuvaju stražu, ne bi li branitelji stigli odspavati barem koji sat. Neki od njih jednostavno bi odšetali tijekom noći na drugu stranu i potom naveli minobacače i otkrili položaje. Najnegativnije posljedice takvih epizoda rezultirale su tragedijom 9. studenoga. „Dofurali su nam trojicu - četvoricu, među njima je bio Dušan Bijelić. Gle, ja sam onda imao 21 godinu i uopće nisam razmišljao o nacionalnosti ljudi oko mene. Jer mi smo svi zajedno u tom dreku, a na granati ne piše za koga je… Uglavnom, drugu večer smo ga stavili na smjenu da drži stražu. Ujutro, nakon buđenja, na straži nije bilo nikoga. Dakle, on je u tih dva dana skužio gdje smo i kako smo izminirali vrtove. Ujutro, oko devet sati, prošao je tenk na jedno jedino mjesto gdje je mogao proći i gdje mu mi nismo mogli ništa, Davor nije mogao opaliti od drveća, a on je mogao do mile volje pucati na nas. I, jebiga, to je moja greška, to me strašno muči i danas!
FOTO: Dragan Peša - Šiljo, poginuo, i Vikotrin Jurić - Paša. Klasično čekanje napada oklopa. Fotografija je snimljena u jednom dvorištu blizu ceste u Ulici Tri ruže. Paša drži RPG, a Jurić kalašnjikov
Iako smo bili već i preumorni i ludi od adrenalina i ne znam kako sve psihički nikakvi, nismo se smjeli zadržati na istom mjestu. Opalio je i mi smo svi teško nastradali dok smo gledali kako da ga skinemo zoljom. Jean- Michel, Davor Purulić, Čaruga Božo i ja“. Teško nastradale je iz podruma pritrčao spašavati Robert Šilić i domaći Vukovarac, dijete od 15 godina. Jednog po jednog starim su golfom nekako otpremili u bolnicu, najprije najteže ranjenog Antolića. U vrlo kratkom razmaku HOS-ovce je pogodila još jedna tragedija. Druga ekipa hitala je zakrpati težak napad. Markuš, koji se upravo vraćao s jednog od brojnih previjanja nakon ranjavanja, sjeća se: „Nakon dojave da je najteža situacija kod Tekstilne škole, nas šestorica uputili smo se pomoći… Sastali smo se blizu punkta i odmah primijetili našeg Zdravka Bezuka kako prilazi i maše rukama. Htio je zapravo spasiti nas, upozoriti da ne prilazimo punktu koji je pao. U tom trenutku granata je pala točno između nas. Najteže je stradao Zdravko, lijeva noga i trbuh jako su krvarili. Nas trojica u autu također smo ranjeni, jer nismo stigli izaći. Dvojica naprijed bili su ranjeni po leđima i nogama, a ja u glavu. Kokteli od napalma, koje mi je spremio Mađar Horvat, srećom nisu aktivirani. Kitara je također ranjen, jedino je Široki čudom ostao neozlijeđen. Na žalost, Zdravko je drugi dan od posljedica teškog ranjavanja umro u bolnici“.
Dan 9. studenoga 1991. nevjerojatno tragičan dan za HOS: šest teško nastradalih, najboljih boraca, jedan poginuo i jedini preživio, mladić od 18 godina, Igor Široki. Danas preživjeli na isti način rezoniraju uzrok obaju stradavanja: premorenost i adrenalin koji utječe na to da se zanemaruje umor. Čudima obrane HOS-a polako se primaknuo kraj. Ukupno je još preostalo samo nekoliko spremnih HOS-ovaca koji nisu bili toliko teško ranjeni da su se mogli boriti nakon tog dana i taj dan je zapravo bio uvod u pad Sajmišta, a time i konačnu okupaciju Vukovara.
U Hrvatskoj ubijeno 15000 osoba, 37000 ranjenih, 2000 žena silovano, 200.000 Hrvata je raseljeno, 34000 ratnih invalida. porušeno 122 Katoličke Crkve, otkriveno 156 masovnih grobnica, ratna šteta 32 milijarde eura.