Srpska vojska Krajine (SVK) pokušala je krajem 1994., u suradnji s 2. krajiškim korpusom Vojske Republike Srpske osvojiti Bihać i slomiti otpor 5. korpusa Armije BiH. Cazinska krajina bila je izložena dugotrajnim napadima udruženih srpskih snaga, kojima su pomagale i snage Narodne obrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne. Većinu snaga iz RSK činile su postrojbe iz 39. banijskog, 21. kordunskog i 15. ličkog korpusa SVK. Budući da je Hrvatska vojska vojnom operacijom „Zima 94“ na prostoru Dinare i Livanjskog polja uspjela pomaknuti crtu bojišta, a time i rasteretiti branitelje Bihaća, krajinski vojni vrh uvidio je nužnost priprema na svim razinama na mogući hrvatski udar s ograničenim ili, pak, radikalnim ciljem. S obzirom na koncentraciju snaga prema Bihaću i u borbenim djelovanjima na prostorima Dinare, Glavni stožer SVK procjenjivao je mogućnosti i smjerove mogućeg napada HV-a. U svojim analizama od kraja 1994. pa do svibnja 1995. istaknuli su nekoliko bitnih činjenica i procjena. U slučaju relativno samostalne obrane krajinske snage trebale su biti spremne izdržati napad i snažnim protuudarima, na posebnim pravcima, osloboditi okupirane teritorije i zauzeti što veći prostor Hrvatske nastanjen srpskim stanovništvom. Posebno je istaknuta moguća „agresija s radikalnim ciljem“ u kojoj bi SVK izvodio aktivna djelovanja na prostoru sjeverne Dalmacije, istočne Slavonije i međuriječja Kupe i Mrežnice, s ciljem prekida veza Gorskog kotara i Dalmacije. Predviđen je napad s radikalnim ciljem prema Slunju, a protuudar je trebao biti preko rijeke Korane prema granici Hrvatske sa Slovenijom. Godina 1995. jasno je određena kao godina u kojoj će se dogoditi agresija Hrvatske, a što je trebala biti „presudna bitka, ne samo za RSK, nego za celokupan srpski narod“. Vrijeme napada bilo je teško utvrditi, no pretpostavljali su da će do njega doći između travnja i srpnja 1995. godine. Daljnjim praćenjem i obavijesnim podacima došlo se do zaključka da bi napad mogao doći oko 31. ožujka. Ovaj datum povezan je s rezolucijom 981 UN-a kojom je okončan mandat UNPROFOR-a, promijenjen naziv u UNCRO i preuzeta obveza razmještaja na međunarodnoj granici RH prema BiH i SR Jugoslaviji, što je za krajinske Srbe bilo neprihvatljivo i zabrinjavajuće za budućnost RSK. Hrvatska napadna operacija s radikalnim ciljem očekivana je u zoni Sveti Rok, Donji Lapac, Šturlić, rijeka Mrežnica s koncentracijom glavnih snaga na pravcu Ogulin – Slunj – Rakovica – Tržac, pri čemu se u prvoj etapi očekivalo hrvatsko ovladavanje linijom Slunj – Rako- vica – Babin Potok – Ljubovo – selo Ploča. Kao pravci prodora za prostor UN sektor „Sjever“ navedena su tri, među kojima i Ogulin – Plaški – Slunj – Šturlić...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijest od 4. kolovoza na svim kioscima!
Viježba, je bila svojevrsna propaganda. Vojne snage su im bile u stalnoj defanzivi i povlačenju. Izvođenje tog manevra u oluji urodilo je opkoljavanjem i predajom cijelog korpusa (divizije)