Od najranijih vremena duhovna potpora bila je od izuzetne važnosti za svakoga vojnika. U situaciji kada se u borbi sučeljava s protivnikom, vojniku je potrebna određena sigurnost i moralni podstrek, a nakon borbe utjeha. Zbog toga su još svećenici staroga Egipta te antičke Grčke i Rima igrali važnu ulogu u pripremi vojnika za boj. U rimsko vrijeme bilo je važno dobro protumačiti “znakove” pa su mnogi zapovjednici čekali na pravi trenutak da započnu bitku, što su određivali svećenici raznih božanstava koji su ih pratili. Sigurnost da ih podržavaju bogovi svakom je legionaru bila vrlo važna i napad bez takve podrške podrivao je njihov moral i potencijalno vodio u poraz.
Rimski bi svećenik pomno proučavao “znakove”, kao što su iznutrice žrtvovanih životinja ili način na koji gladne kokoši jedu žitarice te zapovjedniku predlagao povoljan dan ili sat za napad. Na razini države ove su funkcije provodili tzv. sacerdotes, a za osobne potrebe periti; u okviru Senata postojao je collegium augurum, dok su tzv. pullarii i haruspices djelovali kao javno dostupni službenici. U vrijeme Carstva haruspex je bilo formalno utvrđeno zvanje u vojsci, a spominje se i haruspex maximus, vjerojatno kao svećenik višeg ranga. S rastućom popularnošću orijentalnih religija raste i broj raznih svećenika koje možemo naći u sklopu legija ili njihovoj pratnji (npr. sacerdos, hiereus, magi).
Pretpostavlja se da je rimski car Konstantin (306.-337.) prvi koji je u vojsku uveo kršćanske svećenike. Od tada nailazimo na mnoge drugačije nazive za vojne svećenike, npr. presbyteros, protopresbyteros, hiereus, archiereus i nekedruge, no, na žalost, do danas nije posve jasno u kojem su odnosu bili jedan prema drugome.
Ne propustite novi broj Vojne povijesti za samo 19,99 kn na čak 84 stranice, od ponedjeljka, 5. 1., na svim kioscima!
