Za djelatnog general-bojnika Erwina Rommela rat je započeo 10. svibnja 1940. godine u Eifelu. Prvi je put zapovijedao jednom oklopnom postrojbom koja je bila ustrojena u skladu s predodžbama „oca njemačkog oklopništva“ Heinza Guderiana i u ratnom je pohodu na Zapad bila u sastavu XV. motoriziranog zbora (uz 5. oklopnu i 2. motoriziranu diviziju) pod zapovjedništvom generala pješaštva Hermanna Hotha. Zbor se nalazio u sastavu 4. vojske (general- pukovnik Günther von Kluge) Vojne skupine A (general-pukovnik Gerd von Rundstedt).

Guderian je o suvremenom je ratovanju imao isto mišljenje kao i Rommel. Ključne su riječi bile: „brzo“ i „pokretno“. Ono što je Rommel opisao u svojoj knjizi „Pješaštvo napada!“, u dosta sličnom se obliku moglo pročitati u Guderianovoj knjizi „Pozor, tenkovi!“ („Achtung, Panzer!“). Zapovijedanje 7. oklopnom divizijom bilo je baš po Rommelovoj „mjeri“. To je bila postrojba s kojom je mogao ostvariti svoje predodžbe o ratovanju: brzi i neočekivani proboji u kojima je odgovornost i mogućnost donošenja odluka u velikoj mjeri bila prepuštena zapovjedniku. Do prve je akcije ostalo upravo toliko vremena da upozna svoju postrojbu. Za razliku od zapovjednika velikih strateških postrojbi, Rommel svojim podređenima nije zapovijedao iz „duboke pozadine“ ravnajući se samo prema vojnim kartama.

Uvijek je bio na prvoj crti bojišta pa je tako imao osobni uvid u mogućnosti i potrebe tijekom vođenja bitke i postigao je uspjeh. „Strogo zapovijedanje u vođenju bitke“ omogućilo je iznenađujuće brz prijelaz rijeke Meuse, napisao je poslije. Preduvjet je bilo to što je neposredno na bojnom polju mogao stvoriti pravu sliku stanja na bojištu i zapovjednicima svojih pukovnija osobno izdati odgovarajuće smjernice. Rommel vodi napad - to je bila slika koja je najbolje opisivala novu „zvijezdu“ među vojnim zapovjednicima. Šest dana nakon početka napada „panceri“ pod njegovim zapovjedništvom pregazili su Belgiju i vrlo brzo ušli na francuski teritorij. Za svoje uspjehe u pobjedonosnom napredovanju Rommel je u prvih desetak dana pohoda odlikovan dvaput. Prvo je odlikovan 17. svibnja 1940. „kopčom“ za Željezni križ II. reda (kojom se „potvrđivalo“ da je primatelj navedenog odlikovanja istim odlikovanjem već odlikovan tijekom I. svjetskog rata te da mu se ponovno priznaje), a potom svega četiri dana kasnije (21. svibnja) i „kopčom“ za svoj Željezni križ I. reda. Rommelova je divizija ubrzo dobila naziv „Divizija duhova“ („Gespenster-Division“) zbog svoga neočekivanog pojavljivanja tamo gdje se protivnik tome najmanje nadao. Razlog Rommelova uspjeha jedan francuski general opisao je u razgovoru sa svojim podređenim časnikom: „Oni su za nas prebrzi, jednostavno su prebrzi!“. Smionost i profinjeni blef, intuitivno shvaćanje stanja i osjećaj za taktiku, novi dojavni sustav koji će se poslije uvesti u cijelu njemačku vojsku, savršena upotreba suvremenog tenkovskog oružja - to su bili jamci njegova apsolutnog uspjeha.

Takva vrsta ratovanja i nevjerojatan tempo vojnog napredovanja imali su, međutim i svoje slabe točke. Protivno planiranome Rommel svoju diviziju nije zaustavljao, nego joj je bio na čelu i poticao na daljnji i brži proboj. Osiguranje krila radi „pokrivanja“ postrojbe u proboju – bilo je jedno od temeljnih načela dotadašnje vojne taktike kojoj je Rommel suprotstavio novu napadačku taktiku. Da je protivnik to uspio uvidjeti te napasti izduženi njemački „oklopni klin“, niti Rommel ne bi mogao odmah prepoznati protunapad i svoje postrojbe u prodoru dovoljno brzo zaustaviti te postaviti za obranu. Da je protivnik imao vremena i snage za napad - to bi imalo kobne posljedice za Rommelovu diviziju i to ne samo zato što ponekad uopće nije bilo veze između zapovjednika i njegova divizijskog stožera.

U gotovo tjedan dana Rommelovi su tenkovi uspjeli preći Meuse i prodrli gotovo 300 kilometara duboko na protivnički teritorij. „Divizija duhova“ je imala zanemarive gubitke, a zarobila je više tisuća francuskih, belgijskih i britanskih vojnika. Rommel i njegova divizija uspješno su svladali i prvu pravu kušnju kad su snažne britanske postrojbe probile njemačka krila, međutim, britanski protunapad kod Arrasa 20. svibnja je ipak uspješno odbijen. Za sve dotada postignuto (nadasve za osobno vođenje forsiranja Meuse kod Dinanta) kao zapovjednik 7. oklopne divizije general- bojnik Erwin Rommel odlikovan je Viteškim križem Željeznog križa 27. svibnja 1940. godine. General je postao junakom kojega su svi u domovini slavili. Film koji je djelomično snimljen prema njegovu uspješnom vođenju 7. oklopne divizije, „Pobjeda na Zapadu“ u Njemačkoj je od Rommela napravio „zvijezdu velikog platna“. Mit je bio rođen i nastavio se „hraniti“. Takav je ugled imao, naravno i drugu stranu. Visoki vojni zapovjednici nisu baš cijenili Hitlerova štićenika. Tijekom uspješnog proboja kroz Belgiju i sjevernu Francusku Rommel je cijelo vrijeme donosio odluke na vlastitu ruku, a kad je smatrao da je to potrebno, kršio je pravila i unatoč uspjesima kod svojih je nadređenih neprestano izazivao negodovanje. Ma koliko ga njegovi vojnici cijenili, stvarao se otpor prema njegovu načinu vođenja. Rommelov ugled u najvišim vojničkim krugovima bio je proturječan. General Hermann Hoth (Rommelov prvonadređeni tijekom pohoda na Zapad) pred svojim je stožernim časnicima otvoreno priznao da je Rommel odabrao novi, inventivni, način ratovanja, ali šef Glavnog stožera vojske general Franz Halder smatrao je Rommela „poludjelim generalom koji se nije pridržavao naredbi nadređenih“.

Ali ništa nije uspješnije od uspjeha! Hitler je cijenio uspjeh koji mu je Rommel osigurao. Cijenio je, dakle, i Rommela. Bio je svjestan da je Rommel bitno pridonio pobjedi na Zapadu, a Rommel je znao kome može zahvaliti na prilici da dokaže svoje vojničko umijeće. Rommel je bio u usponu, a sam Hitler mu je napisao da može biti ponosan na ono što je postigao.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora