Naslovnica

Završne operacije za grad Zagreb 1945. godine

U novom broju još čitajte: tema iz srednjeg vijeka - Bizant u ratu 600. – 1453. godine, borba za egzistenciju, od suvremenih ratova, Ogadenski rat u Africi 1977.-1978. godine, zatim u aktualnom kutu o vojnom udaru u Turskoj, i još niz drugih tema.
07. rujna 2016. u 11:51 21 komentara 7036 prikaza
Rat
Foto: Vojnapovijest.hr
Pogledajte galeriju 1/3

Probojem Srijemskog bojišta u proljeće 1945. bilo je jasno da se rat na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske približava kraju. Jedinice 1., 2. i 3. Jugoslavenske armije prodirale su prema središnjoj Hrvatskoj pokušavajući spriječiti izvlačenje njemačkih, ali i ustaških, domobranskih, četničkih i ostalih jedinica, koje su se pred ovim snagama povlačile prema Sloveniji i Austriji. Sve navedene snage nalazile su se pod zapovjedništvom njemačkog general-pukovnika Alexandera Lohra, koji je u samoj završnici rata promaknut u zapovjednika „Jugoistoka“. Njegov je glavni cilj bio izvlačenje njemačkih postrojbi iz Grčke i s juga Balkanskog polutoka, preko Nezavisne Države Hrvatske, dalje prema Njemačkoj. Pod njegovim su operativnim zapovjedništvom bile i preustrojene Hrvatske oružane snage (HOS), čije je zapovjedništvo, barem formalno, od prosinca 1944. preuzeo poglavnik Ante Pavelić. Njemački i hrvatski vojni ciljevi u potpunosti su se razilazili što je dovelo do velikih problema u organizaciji vojnih djelovanja na terenu i smanjivalo sinergiju njemačkih i hrvatskih snaga.

Bunker Zagreb | Autor : Vojnapovijest.hr Foto: Vojnapovijest.hr

I dok su Nijemci imali jasan cilj, izvući svojih 450.000 pripadnika armije „E“ prema zapadu, HOS je trebao poslužiti kao zalaznica, čemu se protivio velik broj časnika HOS-a. Većina je časnika smatrala da neovisno o njemačkom porazu i povlačenju treba nastaviti borbu protiv Jugoslavenske armije. Zbog toga ih je osobito smetalo što hrvatske postrojbe koje su u tim trenucima bile spremne za borbu, moraju štititi odstupnicu demoraliziranoj njemačkoj vojsci. Prema mišljenju nekih viših časnika, Metzgera, Luburića, Bobana i Bogdanića, HOS je trebao preuzeti inicijativu i organizirati obranu u Hrvatskoj, bez povlačenja prema zapadu. Krajem 1944. takvi su planovi doista i postojali pa su u tu svrhu ustrojeni i diverzantski odredi koji su trebali djelovati u partizanskoj pozadini, služeći se istom taktikom kojom su se koristili i partizanski diverzanti.

Bunker | Autor : Vojnapovijest.hr Foto: Vojnapovijest.hr

Posebna pozornost poklanjala se obrani Zagreba, koji je prema mišljenjima ratobornijih hrvatskih časnika trebao postati novi Siget, grad koji će pružiti odlučan otpor Jugoslavenskoj armiji. U svrhu svega toga krajem 1944. započela je reorganizacija dotadašnjih domobranskih i ustaških postrojbi, koje su sada sve bile stavljene pod zajedničko zapovjedništvo i nazvane su Hrvatske oružane snage (HOS). Osim uspostave zajedničkog zapovjedništva spajanjem Ustaške vojnice i Domobranstva nastojalo se prenijeti i borbeni duh Ustaške vojnice na domobrane, kako bi se na taj način utjecalo na sve veći broj bjegunaca u domobranskim redovima, gdje je moral ipak bio znatno niži. Do travnja je završila reorganizacija ustaških i domobranskih jedinica, sada ujedinjenih u snage HOS-a. Ustrojeno je ukupno 18 divizija u pet zborova: Prvi Poglavnikov tjelesni zbor pod zapovjedništvom generala Ante Moškova, Drugi zbor pod zapovjedništvom generala Vjekoslava Luburića, Treći zbor pod zapovjedništvom generala Artura Gustovića, Četvrti zbor pod zapovjedništvom generala Josipa Metzgera i Peti zbor pod zapovjedništvom generala Ive Herenčića. Teško je odrediti brojno stanje jedinica HOS-a u to vrijeme. Hrvatske su divizije brojile između 3000 i 9000 ljudi, a većina je ipak bila bliža donjoj, no gornjoj granici. Realan broj vojnika u redovima HOS-a kretao bi se u brojkama između 150.000 i 200.000 vojnika, iako neki povjesničari tu brojku navlače i do 300.000. Ako bi se, pak, snagama HOS-a pribrojili svi Hrvati koji su u to vrijeme služili u Njemačkoj vojsci i oružništvu NDH, taj bi broj znatno porastao. Budući su mnogobrojni Hrvati napuštali uglavnom demotivirane njemačke postrojbe i priključivali se hrvatskim jedinicama, doista je teško utvrditi brojevno stanje snaga HOS-a. Topništvo i oklopna sredstva te osobito streljivo kronično su nedostajali snagama HOS-a. S druge je strane stajala također preustrojena Narodno oslobodilačka vojska Jugoslavije, od ožujka 1945. službeno nazvana Jugoslavenska armija (JA). Početkom zime ustrojena je u tri armije: Prva armija pod zapovjedništvom generala Peke Dapčevića, Druga armija pod zapovjedništvom generala Koče Popovića i Treća armija pod zapovjedništvom generala Koste Nađa. U ožujku je ustrojena i Četvrta armija pod zapovjedništvom Petra Drapšina. Ukupan broj vojnika ovih četiriju armija iznosio je oko 290.000 ljudi. Njima treba pridodati divizije i korpuse koji su ostali izvan sastava tih armija, osobito one koje su se nalazile u zapadnim i sjevernim područjima Nezavisne Države Hrvatske i Sloveniji. Kada se navedenom broju pridodaju njemačke jedinice s jedne, a sovjetske i bugarske s druge strane, onda je jasno kakva je bila koncentracija raznih vojski na relativno malom području između Drave, Drine i Jadranskoga mora. U proljeće 1945. JA je krenula u završne operacije prodora prema Zagrebu. U samom Zagrebu vlada je danonoćno vijećala i razmišljala braniti Zagreb ili se povući prema Austriji. Nakon neuspješna pokušaja uspostave tzv. Zvonimirove linije (Karlovac – Dugo Selo – Vrbovec – Križevci – Koprivnica – Drava), nestala je i posljednja obrambena crta ispred glavnoga hrvatskog grada. Prema kazivanju suvremenika Zagreb je tih posljednjih dana travnja i prvih dana svibnja bio prava ljudska košnica. Mnoštvo hrvatskih i njemačkih vojnih odora, raznih rodova, izmiješanih s izbjeglicama iz cijele Hrvatske preplavilo je zagrebačke ulice. Broj stanovnika višestruko se povećao, a vojni su šatori bili postavljeni i izvan dvorišta vojarni. Velik broj ljudi iz raznih krajeva Hrvatske, osobito s juga zemlje, bježao je pred nadirućim snagama JA. Kao što je već rečeno mnogobrojni su se hrvatski časnici zalagali za obranu Zagreba, gdje bi se zaustavljajući JA dalo vremena hrvatskim pregovaračima da stupe u kontakt s Angloamerikancima. Naime postojalo je široko uvriježeno mišljenje kako će zapadni saveznici prihvatiti snage HOS-a kao nove saveznike u skorom ratu protiv SSSR-a i njegovih satelita, naoružati ih suvremenim oružjem i vratiti u borbu. Zbog toga planove o povlačenju prema Austriji nitko nije doživljavao kao kapitulaciju, već više kao strateško povlačenje i reorganizaciju HOS-a. Planovi o obrani Zagreba izrađeni su već 1944. godine. Grad je bio podijeljen u tri obrambene zone: prva zona Remete – Gračani – Gornji Bukovec – Dubrava – Savica do Leskovca – Stenjevec – Podsused, druga zona Maksimir – Kanal – Horvati – Kustošija – Šestinski dol – Mirogoj – Donji Bukovec i treća zona bila je predviđena za eventualno povlačenje obrambenih snaga iz prve i druge zone prema Gornjem Gradu i Tuškancu. Na tim se mjestima planiralo posljednje moguće obrambeno uporište. Teško naoružanje trebalo se prikupljati na Kazališnom trgu i kod Tehničkog fakulteta u Klaićevoj ulici odakle bi se raspoređivalo na zagrebačkoj bojišnici, već prema potrebi. Od prosinca 1944. u prvoj se zoni, osobito na području Gračana, Remeta i Bukovca, izgrađuju razne fortifikacije, prije svega betonski bunkeri, koji su i danas dobro očuvani. U cijeloj prvoj zoni opkoparske su jedinice, zajedno s civilima i Časnom radnom službom, iskopale nebrojene streljačke jarke i rovove. Medvednica, koja je trebala činiti mjesto za odstupnicu hrvatskih snaga, bila je doslovno preplavljena bunkerima i bodljikavom žicom, a vojska je zaposjela i sve planinarske objekte. Dužnost obrane Zagreba bila je povjerena generalu Vjekoslavu Luburiću, čovjeku u kojeg je Pavelić imao možda i najveće povjerenje od svih svojih „rasova“. Dana 29. travnja 1945. JA je probila obrambenu liniju HOS-a i njemačkih snaga na Bilogori. Prva armija nastupala je uzvodno uz rijeku Savu, dok se sjeverno od nje nalazila 3., a južno 2. armija. Vojni i politički vrh Nezavisne Države Hrvatske u to vrijeme još uvijek nije imao jasnu koncepciju, braniti se ili se povlačiti u smjeru zapada.

Podmornice | Autor : Vojnapovijest.hr Foto: Vojnapovijest.hr

Prvi put ovu temu cjelovitu možete čitati u novom broju Vojne povijesti koja je u prodaji na svim kioscima. U novom broju još čitajte: tema iz srednjeg vijeka - Bizant u ratu 600. – 1453. godine, borba za egzistenciju, od suvremenih ratova, Ogadenski rat u Africi 1977.-1978. godine, zatim u aktualnom kutu o vojnom udaru u Turskoj, i još niz drugih tema. Sve u VP-u na 92 stranice, za samo 19,99 kuna.

Elipso

  • dux:

    hahpah...nisu pobjegli, nego se takticki povukli da bi se vratili borit protiv sssra...koje gluposti... pobjegli su ko p...e, i to je to... partizani su hrvate postavili na pobjednicku stranu, i o tome je besmisleno razgovarati, a to sto neke muce ... prikaži još! slike predaka u pogresnim uniformama, to je osobni psiholoski problem!

  • Avatar reference
    reference:

    a I ovo je interesantno...usrase nazivaju cetnike "milicionerima"... Umjesto principa „živi i pusti druge da žive“ - kako je to naveo opunomoceni njemacki general u NDH Glaise von Horstenau - cini se da je praksa bila bliža principu „kolji i ... prikaži još!i i pusti druge da kolju“. Iako se u ustaško-cetnickim ugovorima spominje i suzdržavanje od nasilja prema civilnom stanovništvu, suradnja nije sprijecila daljnje zlocine. Ustaški i cetnicki politicki programi nastali su po vrlo slicnoj genocidnoj matrici. U izvještaju Župske redarstvene oblasti u Omišu od 8. listopada 1942. godine MUP-u NDH o zlocinima cetnika u selima Gata, Naklice, Cišla, Ostrvica i Zvecanj stoji: „Protukomunisticka milicija vjerojatno bi bila i dalje vršila slicna djela, ali na povratku iz Ostrvice u selu Gatima sacekali su ih partizani, koji su prispjeli iz planine Mosor i dali im otpor, tako da su se milicioneri morali povuci u pravcu Omiša, a na mjestu su ostavili mnogo plijena, koji su bili opljackali po selima.” Ne samo da su cetnici zajedno s Talijanima prije zlocinacke akcije nesmetano prespavali u Omišu, sjedištu Velike župe Cetina, vec je za vrijeme akcije cetnicki štab ostao u Omišu, a cetnici su i u povratku išli preko Omiša.

  • Avatar Ante-Portas
    Ante-Portas:

    Meni je neshvatljiva zajednicka bezanija ustasa i cetnika. Kako je to bilo moguce?

Message